Neil Young posjeduje arhivu neobjavljenih radova iz prijelomnih etapa rada usporedivu s onom Boba Dylana, pa su diskografska arhivska reizdanja njegov tour de force. Uz koncertne snimke Young je i vlasnik podjednako iscrpnog kataloga brojnih neobjavljenih pjesama i albuma koje je snimao tijekom sedamdesetih i ostavljao u ormaru. Posljednjih godina tako su se napokon pojavlili album “Homegrown” iz 1974. i akustični “Hitchhiker” iz 1976.
Uz nove albume s Crazy Horseom, čak tri zaredom u posljednjih nekoliko godina, svako toliko od Younga, kolosalnog autora s jednim od najvažnijih opusa u povijesti rocka, dobivamo i koncertna izdanja legndarnih povijesnih nastupa. Nakon nedavno objavljene koncertne snimke solističkog nastupa iz newyorškog Carnegie Halla 1970. godine, pa zatim “Roxy - Tonight’s The Night Live” iz spomenutog losangeleskog kluba 1973., stigli su i naslovi “Way Down in the Rust Bucket” i “Young Shakespeare”, izvorno snimljeni 1990. i 1971. godine u ključnim etapama Youngova rada.
Svi oni poredani zajedno govore o izuzetno jakom katalogu neobjavljenih radova, među kojima je posebno mjesto rezervirano za upravo objavljeno izdanje “Somewhere Under The Rainbow”. “Somewhere Under The Rainbow” snimka je poznatog koncerta Neila Younga iz londonske dvorane Rainbow 5. studenoga 1973. Na turneji održanoj neposredno nakon snimanja albuma “Tonight’s The Night” - ali objavljenog tek dvije godine kasnije - Young je premijerno izvodio nove skladbe, inspirirane smrću dvojice bliskih suradnika. Upravo prošli tjedan, 8. svibnja, obilježena je godišnjica rođenja Dannyja Whittena, gitarista u Youngovu sastavu Crazy Horse, a iste 1973. preminuo je i Bruce Berry, Youngov roadie i suradnik brojnih američkih rock-imena s početka sedamdesetih.
Dapače, na stražnjoj strani vinila i CD-a “Somewhere Under The Rainbow” (Warner/Dancing Bear) nalazi se fotografija Berryja, a odlazak dvojice bliskih suradnika Younga je inspirao na pisanje pjesama za maestralan, mračan, “noćni” album “Tonight’s The Night”. Upravo je tragična i mučna pozadina nastanka pjesama navela Younga da studijske snimke ostavi u ormaru još dvije godine, a prije njih objavi album “On The Beach”. No, na koncertima 1973. Young ih je izvodio s pratećom postavom nazvanom Santa Monica Flyers, zapravo modificiranom verzijom Crazy Horsea u kojoj su bili gitarist Nils Lofgreen, kasnije i danas član Springsteenova E Street Banda, Ben Keith na pedal steelu i gitari, ritam sekcija Billy Talbot i Ralph Molina, uz Younga na vokalima, gitari i klaviru. Čitava prva ploča dvostrukog vinila “Somewhere Under The Rainbow” sadrži pjesme s budućeg albuma “Tonight’s The Night”, njih devet, još nepoznatih publici. Iako se radi o sličnom repertoaru kao i na spomenutom albumu iz losangeleskog Roxyja - koji dolazi u boljoj kvaliteti zvuka - par mjeseci razlike između ta dva nastupa dovelo je i do bitnih razlika, pogotovo u ugođaju koncerta održanog u Londonu. Legendarni nastup u londonskom Rainbowu godinama je bio prepričavan kao koncertno izdanje “bez kočnica”, na kojemu je Young s bendom uživo pred publikom istjerivao vlastite demone s pjesmama posvećenim smrti dvojice prijatelja.
Uključene pisane bilješke tadašnjeg snimatelja Petea Longa dolaze kao najbolji vodič iz prve ruke, čovjeka prisutnog iza miks-pulta, koji pokušava i uspijeva “pomoći slušatelju oživjeti mjesto i vrijeme kakvo se više neće ponoviti”. Svima koji poznaju remek-djelo kakvo je studijski album “Tonigh’s The Night”, objavljen 1975., suvišno je spominjati da premijerno izvođenje tih skladbi pred publikom donosi “vatru” i emocije koje sporogoreći izgaraju pred publikom okupljenom na koncertu premijernog kanadskog kantautora i nove svjetske rock-zvijezde s početka sedamdesetih.
Završetak koncerta sa pet poznatih pjesama, među kojima su i “Flying on the Ground Is Wrong” iz vremena postave Buffalo Springfield, “Helpless”, “Cowgirl in The Sand” i “Don’t be Denied” - pa i “Human Highway” koju je Young snimio s postavom Crosby, Stills, Nash & Young 1974., a studijsku samostalnu verziju objavio tek 1978. na solo albumu “Comes a Time” - zapravo dolazi kao “after” koncerta isključivo posvećenog novom materijalu koji je Young tvrdoglavo promovirao, uhvaćen u mreži tamnih misli i emocija o ljudskoj prolaznosti.
Spram vinila, na CD izdanju istog albuma dobivate još četiri pjesme sa te turneje, klasične Youngove “I Am a Child”, “Cinnamon Girl”, “Southern Man” i “Loosing End”.
Unatoč mračnoj tematici, recital pjesama s albuma “Tonight’s The Night” elektrificirana je i uzbudljiva vožnja u kojoj potmuli ritam i gitarističke distorzije naslovne skladbe “Speakin’ Out” i opuštene “Roll Another Number” dobivaju protutežu u fragilnim, ispovjednim skladbama poput “Mellow My Mind”, “Tired Eyes” ili “Albuquerque”, pjesmama koje će postati Youngovi klasici nakon što se 1975. napokon pojavio studijski album “Tonight’s The Night”.