Prije 35 godina američki saksofonist Donny McCaslin bio je u Zagrebu i kao 22-godišnjak svirao u B. P. Clubu s Garyjem Burtonom i Joeom Passom. Upoznao je tada i Boška Petrovića, kojeg se sjeća kao "vrlo velikodušnog, vrlo pozitivnog". Sjetio se toga pri dolasku u Zagreb, kad mu je u hotelu International zagrebački fotograf Damil Kalogjera predao set od pet izvrsnih crno-bijelih fotografija snimljenih tada u garderobi i na pozornici B. P. Cluba.
U četvrtak navečer McCaslin se vratio u Zagreb sa svojim kvartetom i spomenuo te događaje iz 1988. s pozornice kazališta Kerempuh, gdje je otvorio 14. Zagreb Jazz Festival. Doduše, festival se održava tek u listopadu i studenom, ali je priliku za dovođenje McCaslina, koji je trenutačno na europskoj turneji, direktor festivala Dražen Kokanović iskoristio kao predigru ili, rječnikom televizijskih serija i filmova rečeno, kao "prequel" jesenskog festivala.
Bilo bi šteta da nije jer McCaslin je "vruća roba", što se osjetilo i u punom Kerempuhu, gdje je McCaslin s kolegama održao fascinantan, važan koncert koji će se pamtiti. S njim je bio još jedan bitan glazbenik, klavijaturist Jason Linder, a obojica su kao ključni suradnici svirali na zadnjem albumu "Blackstar" Davida Bowieja iz 2016., nakon kojeg je Bowie umro. Ta priča poput mantre kruži svijetom, ali nakon koncerta u Kerempuhu, gdje smo u devedeset minuta furioznog nastupa i jednog bisa imali priliku vidjeti i čuti o čemu se radi, čak se može i revidirati ta priča o suradnji s Bowiejem.
Naime, zvuk McCaslinova kvarteta u svom DNK ima upisan zvuk svirke s "Blackstara", pa se na tragu uzrečice "što je bilo prije, kokoš ili jaje?", u retrospektivi možemo zapitati koliko su za poseban zvuk tog sjajnog albuma zapravo podjednako bili zaslužni i Bowie i McCaslin? Sam David vjerojatno bi odgovorio "podjednako" jer se svirka McCaslinova kvarteta, a pogotovo zvuk njegova saksofona, ističe kao nešto inovativno i drukčije, a upravo su to stvari koje je najteže postići – prepoznatljivost.
Drugim riječima, nije u Kerempuhu bilo klasičnog jazza; struktura višeminutnih tema i zavjese zvuka Linderovih klavijatura i synthesizera – koji kao da se trudi "izmisliti" nove, drukčije zvukove – uklopljena u međuigru sa sjajnom ritam-sekcijom (Zach Danziger – bubnjevi, Jonathan Maron – bas), proizvela je furioznu svirku, različitu od onoga što uobičajeno čujete na jazz festivalima. Nekad ste nešto slično mogli čuti od sjajne Miladojke Youneed ili domaćih Chui, čiji dvojac Toni Starešinić (koji je bio na koncertu) i saksofonist Vojkan Jocić imaju slično inovativan pristup.
"Malo starog, malo novog i ono između", rekao je McCaslin u jednom trenutku s pozornice, a osim novog singla "Body Blow" sa skorašnjeg albuma "I Want More", uz naslovnu pjesmu na kraju nastupa i "Landsdown" na početku, čuli smo i epohalnu izvedbu teme "Lazarus" s "Blackstara". Bila je to dostojanstvena posveta suradnji s Bowiejem, koju McCaslin ne koristi previše, ali zaključak se sam nameće: da je ostao živ, ne bi bilo teško zamisliti turneju Davida Bowieja uz pratnju ovako hrabrog i inovativnoga kvarteta s kojim je Bowie ostvario svoje posljednje remek-djelo.
