Skladatelj, pedagog, dirigent, prva tambura u Hrvata. Sve je to, i puno više od toga, Siniša Leopold, osoba koja ravna Tamburaškim orkestrom HRT-a već više od tri desetljeća. U svojoj zavidnoj karijeri, što dirigentskoj, što onoj pedagoškoj, s obzirom na to da predaje tamburu na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, svaki korak radi samo s jednim ciljem – da promiče tradicionalni hrvatski instrument.
I te kako važnu ulogu u Leopoldovoj misiji ima i tradicionalni Novogodišnji koncert “Valceri, polke i druge špelancije” koji će se 1. siječnja šesnaesti put održati u zagrebačkom HNK. Koja iznenađenja očekuju gledatelje, ali i što ga je inspiriralo u stvaranju glazbe za novi Vrdoljakov film “General”, otkrio nam je Siniša Leopold.
Prva asocijacija na tamburu mnogima ste upravo vi. S obzirom na to da se već desetljećima bavite promicanjem tambure u društvu, što ste i ukoričili knjigom “Tambura u Hrvata”, što biste rekli kakvo je stanje s tamburom danas u Hrvatskoj?
Budući da sam svoj život posvetio tradicijskoj glazbi, mogu reći da se tambura još razvija i nije doživjela svoj vrhunac. Naime, vrhunac će doživjeti kada se otvori kompletan studij tambure na Muzičkoj akademiji, odnosno kada dobije svoju katedru i kada bude ravnopravna instrumentima poput glasovira ili violine. Tada će tambura zaokružiti svoj razvojni put jer će, osim u drugim glazbenim žanrovima, biti prepoznata i kao istinsko solističko umjetničko glazbalo. Danas je situacija ipak bolja jer imamo puno sjajnih virtuoza na tamburi za razliku od prije dvadesetak godina kada su se na prste jedne ruke mogli nabrojiti tamburaši koji su mogli odsvirati neke najzahtjevnije dionice. Tu su i brojni sjajni tamburaški orkestri i sastavi koji pridonose popularizaciji tambure.
Miroslav Škoro i Lidija Bačić pjevali na proslavi Oluje:
Jedan od načina promicanja našega tradicionalnog instrumenta je i Novogodišnji koncert Tamburaškoga orkestra HRT-a “Valceri, polke i druge špelancije” koji će se i ove godine održati u zagrebačkom HNK. Što posjetitelje očekuje 1. siječnja?
Novogodišnji koncerti imaju i te kako važnu ulogu u djelovanju našega ansambla koji se polako, ali sigurno približava svojoj 80. obljetnici od osnutka. Naime, on oblikuje mozaik našega sviranja i na svakom Novogodišnjem koncertu želimo pokazati širok spektar mogućnosti tambure, ali i bogatstvo raznovrsnosti glazbenih stilova. Promovirat ćemo brojne nove skladbe koje su napisane baš za Novogodišnji koncert, ali bit će tu i djela skladatelja koji su stvarali s prijelaza 19. na 20. stoljeće.
Kao i svake godine, i ovoga puta na našem glazbenom jelovniku bit će i brojni istaknuti solisti, ali i oni koji su slabije poznati široj publici. To su Valentina Fijačko Kobić, Četiri tenora, Stanko Šarić, mladi Stjepan Lach koji je publici poznat iz HRT-ove emisije “A strana”. Svakako treba spomenuti i sastav Meštrović & Expresto, jazz-duo Hojsak & Novosel, saksofonista Krešimira Kotteka, Vicu Zirduma na bisernici. Naravno, tu je i Ljiljana Vinković, koja će, kao i prethodnih nekoliko godina, voditi cijeli program.
Koja je skladba ili pjesma na vašem koncertu ono što je, recimo, “Radetzky marš” ili “Na lijepom plavom Dunavu” na bečkom Novogodišnjem koncertu?
U tu kategoriju svakako ulazi “Na saoniku” Dragutina Hruze. Koncert otvaramo valcerom “Drage uspomene” Roka Šimunacija, a za njim će uslijediti razne skladbe, starogradske pjesme i neočekivani dueti, a koncert zatvaramo tradicionalno popevkom “Serbus, Zagreb”.
Po šarolikom je repertoaru vidljivo da i te kako volite koketirati s različitim glazbenim žanrovima. Prije 14 godina uspjeli ste stvoriti i prvi tamburaški mjuzikl. Što je sljedeće?
Već godinama sanjam da na scenu postavim i prvi tamburaški balet. Već se nešto radi na tome, ali sljedeće godine mogao bi ugledati svjetlo dana. Što se tiče koketiranja s drugim žanrovima, u najranijoj mladosti bavio sam se rock-glazbom, ali moram reći da kod mene glazba nije ni u kakvim ladicama. Jednostavno volim dobru glazbu, bilo da se je riječ o našoj tradicijskoj glazbi, koja je sigurno najljepša na svijetu, bilo da je riječ o jazzu ili dobrom popu. Mogu uživati i u bećarcu i u glazbi Michaela Bublea. Na tom tragu djeluje i Tamburaški orkestar HRT-a koji već 30-ak godina izvodi sve žanrove: od klasike, crkvene glazbe, popularne glazbe do starogradskih. Ako je nešto loše, pa makar pisano isključivo za tamburu, to neću svirati.
Budući da predajete tamburu na Akademiji već više od tri desetljeća, što vam teže pada: pedagoški ili dirigentski posao?
Jako je teško razlučiti što je teže. U dirigentskom poslu treba zadovoljiti brojne segmente. Repertoar treba biti zanimljiv, ali i izazovan kako glazbenicima tako i publici. Često znam reći orkestru da je najlakše pred njima dirigirati, a sve drugo, od pripreme do produkcije i tonskih snimanja, poslovi su za koje se često zaboravi da i njih dirigent treba obavljati. S druge strane, pedagoški rad koji me još uvijek ispunjava i zadovoljava plemenita je djelatnost. Svoje studente obožavam, a i oni mene vole. Nema veće radosti kad se s njima počne sjajno muzicirati. Ti tamburaši na akademijama vrsni su sjajni mladi svirači kojima treba samo malo udahnuti dušu u interpretaciji, a to je upravo moj posao.
Vaša predanost poslu i te kako se dobro vidjela i devedesetih godina kada ste, ratu unatoč, muzicirajući diljem države nosili glavu u torbi, a niste morali. Kako gledate na taj dio karijere?
Tamburaški orkestar HRT-a u ratnim je godinama imao i po tri nastupa tjedno. Tada smo svojom svirkom, glazbom i glazbenim umijećem bili poticaj našim braniteljima. Na kraju krajeva, lakše je bilo doći do linija bojišnica, na kojima smo također znali svirati, s tamburom nego s glasovirom. Nekako smo ih rasteretili briga, makar na trenutak, i ispunili ih nečim lijepim. Koliko je to cijeloj naciji tada bilo potrebno, pokazuju i koncerti koji su znali trajati i po četiri sata. Vladao je tada jedan poseban elan, a Tamburaški orkestar sigurno je odigrao važnu ulogu tih godina, i to onim što radimo najbolje – muziciranjem.
“Zlatna arena” za filmsku glazbu za “Dugu, mračnu noć” Antuna Vrdoljaka zapravo je najveći dokaz vaše uspješne suradnje koja se, evo, nastavila i na novom filmu “General”. Kako je bilo raditi na tom projektu i što vas je ovaj put najviše inspiriralo?
Nekako smo se naš cijenjeni redatelj Vrdoljak i ja našli na prvu loptu. Nadam se da će projekt “General”, jedan od najvećih na ovim prostorima, kada ugleda svjetlo dana, i to sigurno iduće godine, rezultirati uspješnom suradnjom. Tijekom rada najviše su me inspirirali lik i djelo našega generala Ante Gotovine. Zatim, glazba je inspirirana regijama Lijepe Naše. Na kraju, bilo je bitno da glazba bude prijemčiva, ali i adekvatna scenama, a struka i publika procijenit će koliko se u tome uspjelo.
Pogledajte i video obljetnice uhićenja generala Gotovine:
Kaj je Vanna bolesna pa ne muzicira u obiteljskoj zgodi i Vrdoljakovom uratku ?