Za Hrvata koji pleše balet nema većeg statusa od onog nacionalnog prvaka Baleta HNK Zagreb. No, Tomislav Petranović uz to nosi još dvije prestižne titule – prvaka portugalskog i austrijskog baleta, jer velike je karijere ostvario i velike uloge otplesao i u Lisabonu i u Beču.
Danas, u 43. godini, i dalje pleše. Iza njega je sjajna rola u baletu “Derviš i smrt” po djelu Meše Selimovića, koji je u Splitu koreografirao i režirao Igor Kirov, a koju zagrebačka publika još nije imala priliku vidjeti, a ispred njega je nova premijera. U subotu 4. studenoga pleše u novom baletu HNK Zagreb – “Metropolis”, koji je nadahnut antologijskim znanstvenofantastičnim romanom Thee von Harbou i filmskim remek-djelom Fritza Langa. Razgovarali smo jedne večeri nakon što mu je proba počela u 9 ujutro i završila u 18 sati, a nakon razgovora Tomislav je krenuo kući, prihvatiti se knjige. On je, naime i student zagledan u svoju budućnost nakon baleta.
“Metropolis” je svijet koji znamo iz nijemog filma, ali očito i svijet budućnosti. Koliko je toga starog, a koliko novog u baletnoj verziji ove priče?
To je izuzetno aktualan komad, zanimljiva priča o povijesti, ali i povijesti umjetnosti, čak i povijesti čovječanstva. U samom filmu puno je toga posebnog, i arhitektura i gluma i ples, kojeg ima jako puno. Gotovo da je to bio mjuzikl prije izuma zvučnog filma, koliko su te scene sjajno koreografirane. Čini se da zvuk nije nedostajao, iako je lako pretpostaviti da bi bio sjajan. Kako studiram diplomaciju, iz te mi se perspektive čini da se svijet vraća u doba Metropolisa, kao da smo napravili puni krug. Tema zaista ne može biti aktualnija. Plešem ulogu kreatora i vlasnika cijelog tog svijeta, a referencije za nju imao sam doslovno na svakim vijestima, od Todorića pa nadalje. Pokušavam to izbalansirati. Na neki sam način u toj priči Razum, moj sin je Srce, imam i glavnog radnika koji je Snaga i Rad. Cijelo se vrijeme pokušavam staviti u tuđu kožu, procijeniti jesu li postupci mojeg lika pametni, je li ekonomija dovoljno jak razlog. Zapravo sam osvijestio koliko je drukčije kada iz te perspektive moraš donositi odluke.
Situacija gospodara tuđe sudbine?
Doslovno to.
Na stranu Hrvatska i Todorić, ali svijet zaista ubrzano ide tim smjerom. Sve manje ljudi postaje sve besmislenije bogato, a sve više ljudi jedva preživljava ili ne može poslati dijete u školu?
Tako je, sada smo u toj liberalnoj ekonomiji, a ja se nadam da ćemo se pokušati vratiti na model u kojem država ipak drži uzde da sve ne ode k vragu. Ali zaista je nevjerojatna brzina kojom nestaje srednja klasa, danas je vidimo samo u nekim sitnim ostacima, ekstremi su sve veći, kao da se ljudi pripremaju za sudnji dan kada će samo najbogatiji preživjeti. O tome govori hrpa suvremenih filmova, ali i ljudi, doslovno na našim granicama, koji pokušavaju doći u Europu u očajničkom pokušaju da si osiguraju malo bolji život.
Kada već spominjete migrante, zanimljivo je da balet kao umjetnost i tu ima što reći. Jedan Akram Khan svoju je “Giselle”, perjanicu bijelih baleta, smjestio u migrantski logor?
I ne samo on. I naš je “Apoksiomen” na tom tragu. Balet odavno nije elitistička umjetnost, dvorovi više ne postoje. Balet odavno nije umjetnost koja se izvodi pred kraljevima i carevima, a na dvorovima se događaju neke druge stvari. Ljudi u današnje vrijeme sve više dolaze na balet jer se mogu poistovjetiti s junacima naših priča, a uz balet im ne treba prijevod. To je kao stvoreno upravo za priče o problemima migranata i izbjeglica. To su ljudi koje drugi ljudi ne razumiju, a na žalost prečesto se događa da ljudi ne prihvaćaju ono što ne razumiju. U tome, po meni, leži sva nesreća ovog svijeta: ako ne prihvaćamo ono što je drukčije, nismo ni istinski slobodni.
Zadnji sam put balet gledala okružena gomilom gimnazijalaca i sjajno su prihvatili predstavu, oduševljeni su otišli iz kazališta. Kako se ta energija koja dolazi iz publike osjeti na sceni?
Apsolutno se mijenjaju generacije i na balet dolazi neka nova publika. Istina je da ljudi generalno sve više dolaze gledati balet jer su shvatili koliko puno toga dobiju zauzvrat, a to je posebno zanimljivo i mladima. Mi plešemo puno toga, sve moguće stilove i imamo jako lijepe teme, bezvremenske...
Duboko ljudske?
Tako je, to su teme koje dotiču doslovno svakog čovjeka u publici.
I sada opet očekujemo “zmiju” tu na Trgu, jer dolazi studeni, a zatim i Advent, pleše se Orašar, baletna božićna bajka u kojoj ste Princ?
Već smo dobili instrukcije da ulaznica nema. Kada sam kao dijete plesao u tom istom “Orašaru”, bilo je normalno da možemo nabaviti ulaznice za prijatelje i obitelj, ali sada je takva navala da vrijedi samo jedno pravilo: “Tko prvi, njegova djevojka”. U tom blagdanskom periodu možemo otplesati samo određeni broj predstava, a ljudi vole tu predstavu i ona je dio blagdanskog ozračja u našem gradu. I kazalištu.
No, da se još malo vratimo “Metropolisu”, kojim se stilom on pleše?
Ima modernih dijelova, ali i neoklasike i dijelova koji se plešu na špici. I kolaž glazbe vrlo je zanimljiv. Mislim da će se svidjeti ljudima jer je to vrlo sveobuhvatna baletna priča. I klase su ovdje pokazane na plesni način, u različitim koreografijama, i to će biti vrlo efektno i zanimljivo.
Što iskusnom plesaču kao što ste vi znači raditi s novim koreografom?
Ako je dobar, jako puno, jer to je i stvar baletne kemije, nekada lakše “klikneš” s koreografom, više ti paše njegov stil rada. “Metropolis” koreografira Jiří Bubeníček, poznati češki koreograf, a mi smo i generacija, samo je godinu dana stariji od mene. Zajedno smo počeli plesati i imali sličan profesionalni put. Baš sam nedavno gledao jedan pas de deux (duet u baletu, op. a.) koji je on plesao s bratom, a to isto sam ja plesao u Beogradu na jednoj gala baletnoj večeri. On je radio i jako puno baleta Johna Neumeiera, a ti se utjecaji, kao i godine koje je proveo kao plesač, jako osjete u njegovu koreografskom radu. Njegov je baletni vokabular fascinantan, on samo “sipa” korake. Dosta je to teško pratiti, ali na jedan dobar način. Sada pred premijeru svi smo iscrpljeni, ali na sjajan i kreativan način. To su oni dani kada u pola sedam navečer izlaziš iscijeđen iz dvorane za probu, ali znaš da si taj dan nešto dobro napravio. Tada može i boljeti.
U posljednje vrijeme u zagrebački balet sve češće dolaze veliki koreografi (Malakov, Mujić, Valentina Turcu...) i svi od reda jako hvale ansambl. S druge je strane ravnatelj Baleta ograničen nerazumnim zakonskim rješenjima vezanima za beneficirani radni staž za baletne umjetnika i kaže da vrhunske plesače u Zagrebu može zadržati samo velikim ulogama koje im nudi?
Apsolutno točno. Ovdje su se okupili sjajni mladi ljudi koji rade odličan posao, a san većine plesača je da rade puno i raznovrsno. To su ljudi koji grizu posao, ljudi vole ozbiljno i mukotrpno raditi. Treba biti realan: posla za plesače manje je u cijelom svijetu. Ne treba se zavaravati kako drugdje cvjetaju ruže, dapače: zatvaraju se kazališta, smanjuju se baletni ansambli... I zato je šteta da država na prihvaća sugestije koje dolaze iz struke. Ono što predlaže naš ravnatelj, da se konačno riješi taj status plesača, državi bi uštedjelo novac, a istodobno zbrinulo ljude koji više ne mogu plesati. Ali ispada da nitko ne želi donijeti odluku i svi ostajemo u pat-poziciji, a to donosi jednu negativnost s kojom se treba boriti na svakodnevnoj razini. A ima načina da se takvi problemi riješe, samo treba preuzeti odgovornost, a ne sve ostavljati za neku budućnost koja nikako ne dolazi. Ispada da je politikantstvo cijele države preslikano i na naše kazalište i drži nas u pat-poziciji u kojoj svi gube.
I s takvim uvidom u stvarnost za buduću profesiju odabrali ste diplomaciju. Zašto?
Valjda sam vječni optimist. No, šalu na stranu, diplomacija se nametnula kao rješenje, jer govorim jezike i imam iskustvo života i rada u drugim kulturama. Hrvatska je tek kratko vrijeme u Europskoj uniji i trebat će sve više školovanih diplomata, onih koji ne trebaju prevoditelje za ćaskanja na zabavi. Ne može jedan Neven Mimica napraviti sve, trebat će za taj posao stotine profesionalaca koji će na najvišem nivou zastupati interese naše zemlje. Vani se jako puno može izgubiti ako u diplomaciji nemamo sposobne i kompetentne ljude koji znaju taj posao. I školovani su za to.
Moram ipak pitati zašto ste odustali od novinarstva? Naime, kada smo razgovarali prvi put nakon vašeg povratka iz Lisabona u Zagreb, rekli ste da razmišljate o studiju novinarstva.
Ja mislim da je to zapravo jako slično.
Jedan dan u redakciji razuvjerio bi vas.
Zapravo vjerujem da je cijeli život diplomacija. Diplomacija je za mene i moj karakter jako dobra škola, i to ne samo zbog posla kojim se mislim baviti, nego zato što ću u budućnosti lakše ići kroz ovaj svijet ako prihvatim činjenicu da život nije fer i da svijet funkcionira tako kako funkcionira, da naprijed idu oni ljudi koji se tome prilagode. A uvijek mogu biti i dopisnik iz neke strane zemlje. Ako treba, izbjegavat ću dolazak u redakciju.