Prvi muzej bio je Aleksandrijski muzej sagrađen u III. st. pr. Kr. U antičkoj Grčkoj i Rimu njegovao se kult pinakoteka slika, u srednjem vijeku umjetnički predmeti čuvali su se u crkvenim riznicama, a današnji tip zbirke umjetnina i rijetkosti u instituciji muzeja javio se u doba renesanse u Italiji. Muzej je službeno ustanova u kojoj se čuvaju, proučavaju i po određenom sustavu izlažu zbirke starina i umjetnina, prirodoznanstvenih, tehničkih i sličnih predmeta.
No koliko ljudi toliko čudi, i interesa, pa je onaj dio definicije muzeja koji se tiče 'i sličnih predmeta' postao dobra platforma za cijeli raspon maštovitih, pa i bizarnih, muzeja koji niču diljem svijeta. Tako New Delhi ima Muzej WC-a, u Bostonu je jedini Muzej loše umjetnosti koji slavi promašena umjetnička djela... U Muzeju parazitologije u Tokiju mogu se vidjeti sve vrste parazita ikada pronađenih u ljudskom tijelu, Muzej voodooa je u New Orleansu, Muzej pletenja u Nottinghamu, Muzej frizura u Avanu, Muzej neuspjeha u švedskom Helsingborgu, a Muzej nevinosti u Istanbulu inspiriran je istoimenim romanom Orhana Pamuka...
Ni Zagreb tu ne zaostaje pa je već slavnom Muzeju prekinutih veza koji je nedavno dobio i stalnu adresu na Tajlandu te Muzeja Iluzija koji se proširio na 54 objekta u 25 zemalja svijeta, pridodao i Muzej čokolade, Muzej mamurluka, Muzej 80-ih, Muzej selfieja i uspomena te Muzej zaboravljenih priča, a od kraja svibnja i Muzej nedovršene umjetnosti. Ovaj zadnji posjetili smo ne samo jer je relativno nov, nego i iz znatiželje, jer njegovo ime ne daje na prvu jasnu definiciju o čemu se tu radi. Njegova idejna osnivačica i voditeljica je Maja Lukjanov, smješten je nadomak Svačićevu trgu, u Ulici Eugena Kumičića u stanu od stotinjak četvornih metara. Ambijent je ugodan, poput kakvog umjetničkog ateljea, posjetiteljima je na raspolaganju doslovno sve na korištenje pa se može slikati, lijepiti, tkati, vesti, štrikati, raditi linorez, preslikavati... rekli bismo mjesto kreativne slobode na kojem se doslovno ostaje satima. Radnim danima radi popodne, vikendom ujutro, nije potrebna najava osim ako su u pitanju grupe, svi suradnici volontiraju, 'postav' muzeja konstantno se mijenja jer ga kreiraju posjetitelji, a antistresna zabava je zajamčena. Muzejom nas je provela njegova osnivačica, a na pitanje je li zadovoljna dosadašnjim postignućem, kaže, nema odgovor.
– Cilj ove ideje nije ni bio da ja budem zadovoljna. Cilj je bio da poguram umjetnost i kreativnost i potaknem posjetitelje da i kad izađu odavde počnu nešto stvarati. Da rade rukama, da probude povezanost mozga i ruku, pogotovo djeca, i da im se u život vrati ravnoteža. Ljudi nam dolaze i individualno i u grupama, i Hrvati, i puno stranaca, i turista, i škole, djeca, mladi..., a svim je posjetiteljima zajedničko da nam se na izlasku zahvaljuju na tome što su se opustili – priča nam Maja Lukjanov, po struci modna stilistica i dizajnerica, ali taj posao, kaže, odavno ne radi tako da se već dugo ne osjeća tako. Posljednjih godina bila je više vezana za baletne projekte jer je u braku s baletnim umjetnikom iz Ukrajine Aleksandrom Lukjanovim, a deset su godina zajedno vodili masterclass koji je okupljao baletane iz cijelog svijeta.
Što se tiče imena muzeja, ovo 'nedovršene umjetnosti' svojevrsna je zezancija na račun umjetnika koji često imaju previše interesa pa dosta toga ostane nedovršeno, a druga je, ozbiljnija konotacija na činjenicu da smo u umjetnosti svi na neki način povezani i ljudi ovamo mogu doći i započeti nešto što će za koji sat ili dan netko drugi nastaviti i tako se priča nadograđuje i širi.
– U svijetu sigurno postoji nešto slično posebice u domeni interaktivnosti jer to je već standard, ali nisam sigurna postoji li igdje baš cijeli muzej posvećen stvaranju i u kojem se od posjetitelja očekuje da sudjeluju baš u svemu. Rekla bih da smo po tome jedinstveni – kaže Maja Lukjanov pa nastavlja:
– Kada dođu, ljude pustimo da se prvo malo sami motaju, upoznaju prostor i vide što ih zanima, a onda im u nekom trenutku damo koji savjet, uputimo ih kako neku tehniku možda bolje koristiti, recimo, akvarel je tehnika u kojoj ih redovito učimo da manje koriste pigment, a više vodu... Ljudi znaju ostati i po tri sata, no i to im je premalo vremena za sve. Svaki dan iznova moramo pripremiti sve aktivnosti, što nije jednostavno, sve je izloženo i djeluje kao da je u neredu, ali to je ustvari svakoga dana dobro ugođen kreativni nered za koji treba jako puno vremena da se postigne.
Primijetila je, kaže, da ljude strašno privlači vezenje, zna sjesti cijela grupa ljudi, mame, tate, sinovi, kćeri i svi vezu, što je gotovo nezamisliv prizor.
– I da znate, tate i sinovi u vezenju su vrlo precizni! Možda će ti sinovi jednog dana biti kirurzi, a na vezenju se vidi kako će to dobro raditi. Imamo i tkalački stan, mali i veliki, pribor za linorez, alat, tintu, pločice pa si svatko može otisnuti i neku uspomenu, recimo, na stranicu iz neke stare knjige. Naime, poanta nam je i reciklaža. Potičemo ljude da koriste stare materijale. Da nadograde nečiji vez, nečiji crtež... Ljudi su nam već počeli ostavljati materijal ispred vratiju, netko je ostavio punu vreću starih videokazeta na kojima sada crtamo... U umjetnosti se može koristiti sve. Osim toga, kad koristimo nešto što je već ranije služilo nekoj svrsi, čini mi se da i mašta bolje funkcionira. Kad pred sobom imate samo prazan papir puno je teže krenuti slikati – kaže Maja i pokazuje lijep primjer bube naslikane na stranici knjige, a autorica je 13-godišnja djevojka iz Belgije koja je na rad nadovezala i priču i napisala je na muzejskoj pisaćoj mašini, a oni su je potom i preveli.
S posjetiteljima recikliraju i papir i pokazuju im tehniku izrade papira, a potom te iste papire koriste za nastanak njihovih novih radova. U jednoj sobi doslovno se slika po zidovima, a posebno je zanimljivo i uštrcavanje boje medicinskom iglom i špricom u mjehuriće za pakiranje. U toj je aktivnosti, kaže Maja Lukjanov, prisutna i doza opasnosti pa je obožavaju dečki, dok mame, primijetila je, vole bojiti veliku zidnu bojanku.
– Jak je i interes za pletenjem i super je čuti od tinejdžera koji nam dolaze da znaju plesti. Znači, nije još sve izgubljeno. Atraktivan je izložak i pisaća mašina na kojoj ljude doslovno učimo pisati jer krenu tipkati kao na laptopu i ne znaju da tu treba malo sile. Uglavnom, globalno mi se čini da su ljudi izgubili ambiciju da mogu sami nešto stvoriti, a ovo mjesto vidim kao pokazatelj da mogu i tu smo da ih zainteresiramo i naučimo kako shvaćati ljepotu – smatra Maja Lukjanov.