Svoj 105. rođendan u utorak je, 22. listopada, proslavio Etnografski muzej u Zagrebu, a u povodu slavlja predstavljen je izložbeni projekt "Histerija zaborava" koji ćemo imati prilike vidjeti sljedeće godine uoči Dana žena. Izložba će biti otvorena 6. ožujka 2025. u Arheološkom muzeju, a u projektu sudjeluju četiri velike zagrebačke institucije – Arheološki muzej, Etnografski muzej, Hrvatski školski muzej i Muzej za umjetnost i obrt – koje, svaka svojom jedinstvenom poviješću žena djelatnica, veličaju prve zagrebačke muzealke.
Na okruglom stolu "Prve zaposlenice u zagrebačkim muzejima" naglašena je važnost rada muzealki koje su se u svom radu suočavale s brojnim zakonskim ograničenjima i dugogodišnjim kulturnim predrasudama koje su njihove muzejske sposobnosti neprestano dovodile u pitanje, a o cjelokupnoj situaciji s početka 20. stoljeća – kada su se pojavile prve zagrebačke muzejske djelatnice – razgovarali smo sa ženama koje projekt pripremaju.
– "Histerija zaborava" izložba je posvećena prvim ženama zagrebačkih muzeja, a projekt je počeo od vrlo malog istraživanja koje sam pokrenula kada sam saznala da mi kao Arheološki muzej do 1943. godine nismo imali niti jednu kustosicu. Mogućnost studiranja arheologije postojala je od 1901. godine i jednostavno mi nije bilo jasno što se zbilo u periodu u kojemu žene kao kustosice nisu bile prisutne u prostorima muzeja te me to potaknulo na pokretanje izložbenog projekta "Histerija zaborava" – objasnila je muzejska savjetnica Ana Solter iz Arheološkog muzeja.
Pozicija žena u muzejskom prostoru tada ipak nije bila obilježena nazivom "kustos", odnosno "kustosica", pa ih iz tog razloga nazivamo muzealkama, a četiri muzeja koja sudjeluju u izložbi mogu se pohvaliti činjenicom da su početkom prošloga stoljeća u svojim redovima ipak imali žene koje su uglavnom bile učiteljice, kaže knjižničarska savjetnica i kustosica Štefka Batinić iz Hrvatskog školskog muzeja.
– Prva kustosica Hrvatskog školskog muzeja bila je učiteljica i ravnateljica tada Ženske stručne škole u Zagrebu, Klotilda Cvetišić, koja je uredila zbirku ručnog rada 1901. godine kada je muzej i osnovan. Bio je to nekakav prirodan odabir jer je taj ručni rad kao proces, ali i kao proizvod, bio u domeni ženskog odgoja. Također, bio je atraktivan i u izložbenom smislu pa će Zagorka 1939. u svom časopisu "Hrvatica" napisati kako je upravo doprinos K. Cvetišić u prvoj postavi Hrvatskog školskog muzeja bio senzacionalan te će opisati opće oduševljenje prezentacijom ručnog rada, narodnih nošnji i slično – rekla je Batinić.
Hrvatski školski muzej svoje je djelatnice gledao kao umjetnice, dok je situacija u Etnografskom muzeju, koji je 1919. na preporuku Kraljevske zemaljske vlade dobio dio izložbe ručnog rada, ipak bila nešto drugačija, kaže muzejska savjetnica Aida Brenko iz Etnografskog muzeja.
– Iako je tada već postojala podjela etnografske građe prihvaćena po kulturno-geografskim arealima, godinama smo u Etnografskom muzeju imali podjelu na predmete vezane tkanjem, vezom i čipkom te na komplete i pojedinačne izloške koju su formirale prve muzealke – njihov je način rada s tekstilom ostavio velik trag u muzeju te se prenosio s generacije na generaciju. Kada smo tek započinjali s projektom, shvatili smo da u Etnografskom muzeju muzealke nazivamo tekstilkama, dok u Muzeju za umjetnost i obrt te iste žene nazivaju umjetnicama. Tadašnja politika oba muzeja, doduše, bila je dosta slična pa je tako jedna od važnijih crta Etnološkog muzeja bilo surađivanje s umjetnicima i raznim udrugama, a naš je prvi ravnatelj i podržavao takvo djelovanje u udrugama. Teško je povući granicu jesu li one tekstilke ili umjetnice jer su one inspiraciju za umjetnost pronalazile u muzeju – rekla je Brenko, a Ana Solter dodaje kako je u Arheološkom muzeju ipak vladala neka treća politika.
– Za razliku od učiteljica u Hrvatskom školskom muzeju te djelatnica u Etnološkom muzeju, u Arheološkom su muzeju radile visokoobrazovane žene kojima, pak, nije bilo dozvoljeno raditi u arheologiji, pa su radile u administraciji. Tri godine bio je maksimalan period njihova rada, a bez obzira na to što su završile Filozofski fakultet, rad u arheologiji im je zabranjen te ih tadašnji ravnatelj muzeja, nakon njihova odlaska, etiketira kao bolesnima na živce.
Treba napomenuti kako je postojanje i cjelokupni život učiteljica čiji je obrazovni put tekao u izoliranom komunikacijskom smislu – jer su sve zagrebačke škole bile podijeljene na muške i ženske – određivao i paragraf zakona iz davne 1888. godine.
– Učiteljice su se školovale u, uglavnom, samostanskoj preparandiji, a zakonski paragraf odredio je cijeli njihov život jer im je priječio udaju, točnije smatralo se da se udajom učiteljica dobrovoljno odrekla svoje struke. Očekivalo se da će to smanjiti pritisak na učiteljsko zvanje, no to se nije dogodilo jer je, s jedne strane, učiteljska škola pružala najviše formalno obrazovanje djevojkama, a s druge strane, činjenica da su dobivale svoje znanje i samostalnost prevagnula je u njihovom manevriranju hoće li se posvetiti obitelji ili zvanju – zaključila je Štefka Batinić priču o muzealkama čiju ćemo izložbu imati prilike vidjeti dogodine.
Na predstavljanju projekta sudjelovale su još i muzejska savjetnica Andrea Klobučar iz Muzeja za umjetnost i obrt te viša kustosica dokumentaristica Aleksandra Vlatković iz Etnografskog muzeja, a panel je moderirala muzejska savjetnica iz Etnografskog muzeja Željka Jelavić.
