Silvestrovska večer u Salzburgu bila je vrlo hladna, ali umjesto snijega, svako malo padala bi kiša. Ali, tisuće ljudi ipak su preplavile obale i mostove preko Salzacha, a padine uz rijeku bile su savršene da se u njih zabodu lansirne cijevi. Rijetko tko je došao "nenaoružan" i grad je, uz opće veselje, ponoć dočekao u dimu baruta, s bljeskovima raketa. Strah od terorističkih prijetnji ostavljen je kod kuće.
Prepuni su bili i svi trgovi starog središta Mozartova grada na kojima se uplesalo u novu godinu, a kad je uz zvonjavu svih crkava počeo i službeni vatromet, u oblacima iznad tvrđave Hohensalzburg kao da su počeli Ratovi zvijezda.
Nekoliko sati kasnije, kao da se ništa nije dogodilo. Sivo novogodišnje jutro grad je dočekao čist, uredan, ozbiljan i kulturan, kakav i poznajemo iz ljetnih festivalskih mjeseci.
Takva je bila i publika koja je hrlila na novogodišnji koncert u Grosses Festspielhaus, najveću od nekoliko festivalskih koncertnih dvorana, onu koju je 1960. otvorio Herbert von Karajan izvedbom "Rosenkavaliera".
Tek je poneko od 2179 mjesta ostalo prazno, a na golemu, sto metara široku pozornicu, točno u 11 sati izašli su glazbenici Zagrebačke filharmonije.
Bio je to prvi od tri novogodišnja koncerta što ih u Festspielhausu svake godine organizira Salzburški kulturni savez (Salzburg Kulturvereinigung). Zagrebačku je filharmoniju u Salzburg pozvala predsjednica te ustanove Elizabeth Fuchs, nakon što je osobno, za dirigentskim pultom, provjerila kvalitetu našeg orkestra.
Od pomoći je svakako bilo i to što će novi zagrebački šef-dirigent od sljedeće sezone postati njezin salzburški kolega David Danzmayr.
Meditativni početak
Kemija između mladog austrijskog maestra i našeg orkestra, koja nas je već oduševljavala u Lisinskom, proradila je i u Festspielhausu razbudivši i razgalivši publiku već od prvog takta uvertire operete "Die schöne Galathée" (Lijepa Galatea) Franza von Suppéa. Nastavak je bio možda malo preozbiljan za novogodišnje jutro pošto je nadarena austrijska violinistica Christine-Maria Höller za svoj nastup odabrala Violinski koncert Maxa Brucha, jedno od popularnijih, ali ne baš i najprpošnijih djela te vrste. Meditativan ton zadržala je i u dodatku s Bachom.
No, drugi je dio zato bio pravi novogodišnji, bečki, ali i zagrebački. Trebali su nam na početku ove godine optimistični tonovi kakvima je prozračnu partituru svoje mladenačke uvertire "Eine Vision. Meine Jugendheit" (Jedna vizija. Moja mladost) ispunio Franz von Suppée.
Najveća, pak, majstorija koju su u Salzburgu izveli zagrebački filharmoničari i maestro Danzmayr bio je strastveni "Danse Diabolique" (Đavolji ples) Josefa Hellmesbergera mlađeg sa svojim ludo maštovitim transformacijama ritma valcera.
Finale je, naravno, pripalo prelijepim melodijama Johanna Straussa mlađeg. Ali, nakon lijepo odsviranih "Annenpolke" i "Kaiserwalzera", a prije samog "Lijepog, plavog Dunava", maestro Danzmayr se okrenuo publici i najavio: "A sada nešto hrvatsko." Bio je to virtuozni brzi plesni stavak iz Istarske suite Natka Devčića.
Publika na nogama
A nakon najpoznatijeg valcera na svijetu, maestro Danzmayr je, osim za čestitku, odlično iskoristio trenutak u Salzburgu i izveo ono što uvijek uzalud čekamo na bečkim novogodišnjim koncertima.
"Sada sigurno očekujete Radetzkyjev marš", rekao je, pa onda, prekinuvši pljesak, nastavio: "Ali, ja sam jedini Austrijanac na pozornici, a Strauss je napisao koračnicu i za jednog Hrvata i zato ćemo sada najprije odsvirati Jelačićev marš."
Slijedio je i Radeztky, a publika je na kraju bila na nogama. Zagrebačka filharmonija i Danzmayr pokazali su se dostojnima jedne od najprestižnijih svjetskih glazbenih pozornica.
Trebao je to vidjeti gradonačelnik Milan Bandić. I vidio je. Došao je u Salzburg, odslušao koncert, čestitao i otišao. Svaka čast!