– Radovan Ivšić bio je protiv rezanja svojih tekstova. Tvrdio je da je svako rezanje dramskog teksta njegovo uništavanje. Njegov se dramski rad ne može svesti na anoreksiju. To je sramota i ide protiv svega što je Radovan mislio – rekla je udovica nedavno preminulog hrvatskog pjesnika Annie Le Brun o predstavi “Njarabum” koja je nedavno izvedena u Zagrebu, a koju nije gledala.
Ivšićeva udovica u Zagreb je doputovala zbog Zagrebačkih posveta Gorana Matovića koje će u srijedu u MUO u 20 sati biti posvećene Ivšiću.
– U drami “Gordogan” Ivšić se referirao na Antu Pavelića. Gordogan je Pavelić i Ivšić je zbog drame mogao lako izgubiti glavu i bez logora – rekao je Zvonimir Mrkonjić.
Zanimljivo je da gospođa Le Brun komentira predstavu koju nije gledala, tipično za mnoge tzv. intelektualce koji imaju mišljenje ali se ne opterećuju činjenicama. U ovom slučaju činjenica jest da predstava Njarabum nije samo o anoreksiji već i o nizu drugih tema, uključujući opću o odnosu tijela i ideje što bi valjda trebalo naći na razumijevanje gospođe Le Brun, ali ne, ona predstavu nije gledala premda ju svejedno otpisuje valjda se pouzdavajući u autoritete što je vrlo nadrealistički čin (vjera u autoritete naime). Umjesto da pruži priliku skupini mladih ljudi koji pokušavaju u hrvatskom kazalištu progovoriti nešto drugačijim, poetskim jezikom pri čemu rade Ivšićevim, istini za volju osrednjim stihovima, veliku reklamu, Gospođa vjeruje u autoritete, koje ne znam, možda birokrate koji ponavljaju 2-3 uvijek iste fraze što ih gospođa želi čuti jer ne dijalogiziraju s Ivšićevim tekstovima već ih kanoniziraju. Gdje je onda razlika između Ivšića i Krleže čiju je takvu kanonizaciju upravo sam Ivšić kritizirao. Uostalom trebalo bi čuditi da je veliki nadrealist Ivšić bio protiv igranja s tekstovima kada je sam to prakticirao, bilo skriveno kao u Kralju Gordoganu gdje je \"prepisivao\" Jarryja i štošta još, bilo otvoreno kao kada je kolažirao tuđe tekstove; zar ne bi igra s tekstom trebala biti razumljiva svakom nadrealistu a nedodirljivost teksta pozicija konzervativnog podržavanja sterilnih vladajućih modela protiv kojih se nadrealizam borio. S takvim nadrealistima postaje razumljivo zašto nadrealizam kao pokret na kraju nije uspio, jer se još od Bretona koji se postavio kao \"diktator\" pokreta i kao takav postao centar idolopoklonstva kasnijih sljedbenika poput samog Ivšića, odupirao propitivanju vlastitih istina, poput svake ideologije.