Zagrebu jako nedostaje dvorana za mjuzikl s oko tisuću mjesta

Nova sezona za Miru Gavrana počela je aktivno. Teatar Gavran stoti je put izveo “Lutku”, a u svijetu se odvijaju četiri premijere po njegovim tekstovima.

– Stotom izvedbom “Lutke“ u kojoj Doris Pinčić i Robert Kurbaša igraju glavne uloge u režiji moje supruge Mladene Gavran otpočeli smo proslavu petnaeste obljetnice Teatra Gavran koji je pokrenut u listopadu 2002. s “Hotelom Babilon”. Ovih dana u maloj dvorani Lisinski igramo još četiri naše komedije. Završavamo i prvi lutkarski igrokaz za djecu “Doktor od životinjica” za najmlađe, kojim pokrećemo i Dječju scenu Teatra Gavran. Tu su i četiri inozemne premijere, među kojima je “Lutka” u Augsburgu i “Sve o ženama” u Bangaloreu u Indiji, “Sve o ženama” u Prijedoru i “Muž moje žene” u Moskvi. Indijska izvedba bit će obljetnička jer je riječ o četrdesetom jeziku na koji je neki moj tekst preveden, a ta je premijera pedeseta premijera tog mog najigranijeg teksta, koji ćemo izvesti početkom godine i u Teatru Gavran.

Lani ste se s Tončijem Huljićem okušali u mjuziklu “Pacijenti” koji je u Lisinskom izveden deset puta. Je li se trud isplatio?

To je bio ogroman trud i ogromno zadovoljstvo. Da je sve ostalo na dvije ili tri izvedbe, rekao bih da se nije isplatilo, ovako mogu reći da smo Tonči i Igor Barberić kao redatelj, Vjekoslava kao tekstopisac, Filip Giud kao aranžer i ja, Dražen Siriščević i Tadija Kolovrat kao producenti, a i svi izvođači bili više nego sretni kada smo došli do desete izvedbe. Deset izvedbi u Lisinskome, to je kao četrdeset ili pedeset izvedbi u običnom kazalištu. I ma kako da je sve to bilo zahtjevno i naporno, bili smo sretni što smo ovome gradu uspjeli podariti nešto što možemo nazvati ‘originalnim hrvatskim mjuziklom’. Sretni smo što je to pozitivno ocijenila i struka jer je Tonči Huljić dobio nagradu Milivoj Körbler Hrvatskog društva skladatelja za taj mjuzikl.

Tu je i mjuzikl “Byron” u Komediji koji supotpisujete s Darkom Domitrovićem. Je li lakše raditi mjuzikl u dotiranom kazalištu ili s privatnim producentima?

Doista sam sretan i zbog “Byrona” u Komediji. Rad s Darkom bio je još složeniji i teži. Trajalo je sve dobre četiri godine. Nastalo je točno devet verzija libreta, a o verzijama kompozicija da ne govorim. U radu na libretu savjetom nam je pomagao ‘otac hrvatskog mjuzikla’ Vlado Štefančić, dok je režiju ostvarila Ivana Čoh, uz dirigenta Igora Appelta, aranžera Antu Gelu i koreografa Bojana Valentića. Komedijin ansambl to je visokoprofesionalno napravio u iznimno kratkom vremenu. Naravno da je lakše realizirati mjuzikl u instituciji koja u tome ima veliko iskustvo nego izvan institucije, ali oba načina rada imaju svoje prednosti i nedostatke.

Tri ste godine član suradnik HAZU. Kakve su tu obveze?

Imam samo jednu konkretnu obavezu, a ona se sastoji u tome da sam godinu dana član uredništva književnog časopisa Forum koji izdaje HAZU. To i nije teška obveza s obzirom na to da su glavni urednik Krešimir Nemec i urednik poezije Mladen Machiedo uhodani urednički tim koji iznimno vrijedno uređuje taj časopis i ostvaruje dinamiku redovitog izlaženja, što je rijetkost u periodici kod nas.

Godinama se među najposuđivanijim piscima u knjižnicama. Jeste li zadovoljni naknadom?

Zadovoljan sam da je uopće počelo isplaćivanje te naknade. Mi pisci bili bismo sretniji da se iznos naknade udvostruči, što ne bi ni bio veliki iznos za državni proračun. Za pisca je važno da se njegove knjige posuđuju i da imaju dobar život i nakon što protekne prva godina od izlaska knjige. Moguće je uz pomoć reklamne mašinerije oko neke knjige držati pozornost godinu ili dvije, ali ne dulje. Ako se neka knjiga kontinuirano posuđuje u knjižnicama deset, dvadeset ili trideset godina, to je najbolja potvrda da je s pravim razlogom i napisana.

Uskoro će biti premijera dokumentarnog filma o vama redatelja Zdravka Fučeka. Kako je došlo do te suradnje?

Nisam poznavao Zdravka Fučeka kada mi je prije tri godine predložio da snimi dokumentarac o meni. Moja prva reakcija bila je iznenađenje, pa i skepsa, ali kada sam vidio njegove prethodne dokumentarce i kada sam ga upoznao kao izrazito pozitivnog čovjeka, dao sam pristanak. Snimanje se odvijalo godinu dana u Novoj Gradiški gdje sam išao u srednju školu, u Zagrebu, u Pragu na Sedmom GavranFestu, pa čak i u Trnavi mome rodnom selu pred školom u kojoj sam se rodio i u kojoj su moji roditelji radili kao učitelji, a ja proveo godine djetinjstva i rane mladosti. Premijera će biti 24. studenoga u kinu Europa u Zagrebu, a tri dana prije bit će pretpremijerno prikazan u Novoj Gradiški na 3. Letu s Gavranom. Vidio sam prvu verziju montaže tog filma, smatram da je Fuček napravio odličan posao. To nije samo film o meni, nego i o važnim, vrijednim ljudima oko mene. Iskreno govoreći: bilo mi je neobično gledati film u kome se zrcali moj život.

Postoji li ideja da se vaš roman “Nekoliko ptica i jedno nebo” nađe i na filmskom platnu?

Dvadesetak ljudi mi je reklo da bi taj roman mogao biti odlična podloga za film. Ovaj je tjedan objavljeno treće izdanje toga romana, nepunu godinu dana od izlaska prvog izdanja, što je za naše izdavačke (ne)prilike velika stvar. Moj izdavač Mozaik knjiga išao je s početnom nakladom od dvije i pol tisuće primjeraka i ugodno su se iznenadili kada je nakon tri mjeseca ta naklada bila rasprodana.

Vi ste svestrani pisac, ali i menadžer, inspicijent... Možete li isključiti mobitel i zanemariti internet?

U malom putujućem teatru kakav je naš, supruga i ja moramo odraditi poslove koje u prosječnom repertoarnom teatru obavlja dvadesetak ljudi. Mladena povuče veći dio poslova, njezin je zadatak organizacija i prodaja gostovanja, a ja kao dramaturg odradim sve oko pripreme predstave, programske knjižice, plakata, budem na pokusima, organiziram premijeru, obavljam najbanalnije poslove od odlaska na poštu do kuvertiranja pozivnica za premijeru. Kao pisac, povremeno moram poduzeti “bjegove” na Lošinj, kada se posvetim samo pisanju...A mobitel, čak i kada je isključen, zabilježi sve pozive. Za pisca je možda i dobro da se ne može “isključiti od života”. Dobro je to za njegovu literaturu.

Imate li suradnju sa slavističkim katedrama?

Proteklih dvadesetak godina dobio sam pozive od najjačih fakulteta i ondje govorio studentima o svome pisanju: i na Sorbonni u Parizu, Sapienzi u Rimu, Karlovu sveučilištu u Pragu, na MGIO i MGU u Moskvi, u Poznanju, Sarajevu... Nastalo je puno diplomskih i magistarskih radova u kojima se tematizira moj književni i kazališni rad.

Pišete li neki novi libreto za operu ili mjuzikl?

Pišem libreto za jedan zahtjevni mjuzikl. U dogovoru s kompozitorom još nekoliko mjeseci nećemo otkrivati detalje, dok se ne poslože kamenčići. U Zagrebu koji je i glavni grad jedne države, sve više sam i ja, a i mnogi drugi koji se bave muzičkim teatrom svjestan koliko nam nedostaje mjuzikl-dvorana od tisuću mjesta. Takva dvorana dobro bi došla i Komediji i neformalnim grupama koje se žele upustiti u avanturu kreiranja muzičkih predstava. Ovaj je grad u proteklih stotinu i dvadeset godina napravio dva velika kapitalna iskoraka kada je u pitanju infrastruktura potrebna za glazbeno-scenske izvedbe: prvi put 1895. kada je otvoren HNK, a drugi 1973. kada je otvoren Vatroslav Lisinski. Kada bi se dogodio treći iskorak i kada bi Zagreb dobio novi kapitalni objekt za mjuzikle, bilo bi lakše realizirati našu kreativnost. Vjerujem da bi gradonačelnik Milan Bandić, pročelnik za kulturu Ivica Lovrić, premijer Andrej Plenković i ministrica kulture Nina Obuljen mogli realizirati taj zahtjevni projekt.