Žao mi je što imamo divnu zemlju koju ne znamo organizirati

Osječki novinar i književnik Drago Hedl objavio je novi roman “Kijevska piletina” i time zaokružio kriminalističku trilogiju po kojoj će se uskoro snimati i serija u hrvatsko-ukrajinskoj koprodukciji.

“Kijevska piletina” završni je dio krim-trilogije započete romanom “Izborna šutnja” iz 2014. i “Ispovjedne tajne” iz 2015.. Što nas očekuje na tom koncu?

Jedan me kolega neki dan, vidjevši da je izašao moj novi roman “Kijevska piletina”, nazvao i rekao: “Što, počeo si pisati i kuharice?” U prva dva dijela trilogije glavni negativac, političar Ivan Horvatić, koji od gradonačelnika napreduje do saborskog zastupnika, a u trećem dijelu, “Kijevskoj piletini”, već postaje i ministar unutarnjih poslova, neobično voli mlade cure, što mlađe, to bolje. Piletina je, dakle, alegorija, a s obzirom na to da se, pri kraju romana, našao na službenom putu u Ukrajini, u Kijevu, nije mogao odoljeti da ne proba kijevsku piletinu.

Je li za vašu sklonost krimićima “krivac” i novinarsko iskustvo?

Novinarstvo mi je pomoglo. U puno istraživačkih priča kojima sam se bavio bilo je podosta kriminalnog. “Izborna šutnja”, prvi dio trilogije, zasnovana je na stvarnom događaju o kojem sam pisao kao novinar. Radilo se o seksualnom iskorištavanju djevojčica u osječkom Domu za odgoj djece i maloljetnika. Kao novinar nisam mogao aktere te užasne priče dotjerati pred sud. Nije bilo političke volje da se to učini. Zato sam odlučio pisati roman u kojem, na kraju, pravda ipak biva zadovoljena. Ali bila su potrebna tri romana da bi se to dogodilo. Oni koji su čitali “Izbornu šutnju” i drugi nastavak “Ispovjedna tajna” znaju kako je političar Horvatić vješto migoljio i kakvim se sve metodama služio da ne bi odgovarao za svoja zlodjela. U trećem romanu pravda je zadovoljena. Ali ne u Hrvatskoj, već u Ukrajini.

Zašto u Ukrajini?

Zato što je teško ministra unutarnjih poslova uhititi u Hrvatskoj. Tko bi mi vjerovao da je to moguće? Premijera smo svojedobno uhitili, ali u Austriji na autocesti.

Sprema se i ekranizacija trilogije. Je li točno da će je raditi produkcija koja stoji iza Matanićevih “Novina” koje su prodane Netflixu, ali i Tanovićeva “Uspjeha” koji se prikazuje na HBO-u?

Da, Miodrag Sila i Nebojša Taraba, vlasnici producentske kuće Drugi plan, namjeravaju iduće godine snimiti seriju, u tri sezone po šest epizoda, za svaki roman po jednu sezonu. Radit će to oni i Ukrajinci pa će već u prvim epizodama biti i Ukrajine, čega nema u romanu.

Svrstavaju vas već uz Gorana Tribusona i Pavla Pavličića kada je riječ o kriminalističkoj prozi...

Nekako mi je draže kad me svrstavaju uz Pavličića i Tribusona, nego, recimo, uz Stiega Larssona. Bilo je, naime, usporedbi njegove trilogije Millenium s mojom trilogijom. One koji su povlačili nekakvu sličnost zamolio sam da to ne čine. Prvo, Larsson je svjetski vrh, a drugo, meni osobno ta usporedba nije nimalo draga. Larsson je umro kad je završio treći dio trilogije, Kule u zraku, pa sada drugi nastavlja ono što je on započeo. Ja bih radije sam napisao još nekoliko krimića, možda s istim glavnim junacima, možda s drugima. U svakom slučaju, radije bih svoje junake sam držao na životu.

U mirovini ste, ali i dalje ne odustajete od novinarstva?

Novinarstvo me hranilo više od 30 godina, a hrani me djelomično i danas s obzirom na to da je znano kakve su mirovine u Hrvatskoj. Novinarstvo je opaka zaraza, kad se jednom “inficirate” lakše ćete od te “infekcije” umrijeti nego se izliječiti. Ipak, književnost je moja prva ljubav, a s prvim ljubavima malo tko ostane premda im se obično vraćamo cijelog života. Tako je, eto, i sa mnom.

Kako ocjenjujete klimu u društvu danas?

Mislim da je od globalnog zatopljenja pogubnije globalno zatupljenje. Nipošto samo u Hrvatskoj. Nikad više informacija i nikad više neinformiranih. Činjenice zamjenjuju alternativne činjenice, fake news zamjenjuje breaking news, Facebook zamjenjuje book. Ovo posljednje osobito u Hrvatskoj – bestseleri su knjige koje se prodaju u 500 do 600 primjeraka. Osobu s novinama u rukama možete vidjeti još jedino u kafiću. Fond riječi onih koji javno istupaju dramatično se smanjuje iz godine u godinu pa elokventnim političarima smatramo one koji barataju bar s tisuću riječi. S druge strane bujaju mržnja i nasilje, šprica adrenalin, plamte niske strasti, izvrće se sustav vrijednosti. I kao da se nekako slažemo s tim, kao da manjka propitkivanja, kritičnosti, suprotstavljanja, kao da zaziremo od novih ideja...

Kakav je Osijek danas u odnosu na grad kakav ste zamišljali u doba kada ste bili ratni novinar?

Nisu se samo moji snovi rasplinuli. Nažalost, iznevjereni su i snovi onih koji su puškom branili Osijek kada mu je bilo najteže. Ja sam to činio perom i ne pripisujem si zasluge, ali se ne odričem prava na tadašnje snove. Sanjali smo drugačiji Osijek od onog u što se pretvorio krajem prošlog i početkom ovog milenija. Dugo smo bili taoci jedne sumanute izolacionističke politike, politike u kojoj se forsirao nekakav inat (uz zloupotrebu pjesme “Inati se, Slavonijo”), a sve u službi interesa nekolicine ljudi. Kao motor Slavonije Osijek je postao njena kočnica. Desetak godina vozilo se u “rikverc”, ali šestom brzinom. Osijek je malo živnuo posljednjih godina, no premalo da bi bio ono što smo sanjali: slobodouman, pristojan srednjoeuropski grad.

Radili ste i živjeli u inozemstvu, je li vam žao što ste se vratili u Slavoniju?

Nije mi žao, to je bio moj izbor. A kad mi Slavonija dosadi, otputujem. Bilo me na raznim stranama svijeta, od Nepala, Mongolije, Vijetnama, Perua, SAD-a, Indonezije, Izraela, Kube, Indije, Hong Konga, Malezije… o Europi da i ne pričam. I uvijek mi nekako žao kad vidim kakvu krasnu zemlju imamo, zahvaljujući i Slavoniji, a ne znamo je organizirati. Divio sam se gledajući kako je Izrael pretvorio pustinju u plodno tlo i žalostan sam gledajući kako mi plodno tlo pretvaramo u pustinju.