Započeo je ratove u Iraku i Afganistanu, štitio je svoju kćer lezbijku

Čuvaj se tihog čovjeka. Dok drugi govore, on promatra. Dok drugi djeluju, on planira. A na kraju, kada se svi drugi odmaraju, on napada. Tim je riječima nepoznatoga autora u “Čovjeku iz sjene”, posljednjem uratku redatelja Adama McKaya (“Oklada stoljeća”), opisana jedna od najintrigantnijih, najtajnovitijih, a po mnogima najmoćnijih i najnemilosrdnijih političkih ličnosti suvremene (američke) povijesti. Svim tim superlativima podebljano je ime Dicka Cheneya, osobe koja se od propaloga studenta Yalea uspela najprije do šefa kabineta pa preko ministra obrane došla i, u administraciji Georgea W. Busha mlađega, na mjesto potpredsjednika najmoćnije države na svijetu.

No, po svemu sudeći, to što je na vrhuncu karijere bio “tek” potpredsjednik, a ne predsjednik samo je dodatno ojačalo njegovu ulogu “puppet mastera”, odnosno osobe koja je (iz sjene) diktirala tijek američke i vanjske i unutarnje politike. Pod krinkom čuvara mirnoga američkoga sna isposlovao je zakon o mučenju, odnosno “ispitivanju” koje se provodi(lo) u kontroverznom Guantanamu. Odigrao je ključnu ulogu i u donošenju zakona o privatnosti s čijim je stupanjem na snagu postalo legalno prisluškivati i nadgledati apsolutno svaku osobu u SAD-u. Započeo je ratove u Afganistanu i Iraku, a posljedice Cheneyeve vladavine osjećaju se i danas u cijelom svijetu budući da ga se na neki način smatra odgovornim za stvaranje najvećega zla suvremenoga društva – ISIL-a.

Sinonim za štetu

Lik i djelo Dicka Cheneya ovih je dana ponovno aktualna tema ponajviše zbog McKayeva “Čovjeka iz sjene”, političke satire koja si je u ovogodišnjoj utrci za zlatni kipić osigurala čak osam “pole positiona”, uključujući sve glavne kategorije. Iako je prikaz života Dicka Cheneya (Christian Bale), a pogotovo Georgea Busha mlađega (Sam Rockwell) u filmu u nekim trenucima banaliziran i prikazan krajnje karikaturalno, čak na granici s groteskom, poruka redatelja, počevši već od semantičke razine ovoga doku-dramskoga filma, poprilično je jasna – Dick Cheney sinonim je za štetu. Naime, originalni naslov filma je “Vice” što se može prevesti i kao potpredsjednik, ali i kao porok.

Pitanje koje se pak nameće jest: što je tu točno porok? Je li funkcija potpredsjednika SAD-a stvorila kod Cheneya neutaživu želju za moći, koja je postala njegov porok ili je Cheney jednostavno od svojih početaka porok koji je Amerika morala (i još uvijek mora) nositi na svojim plećima? Za vrijeme obnašanja funkcije potpredsjednika rijetko je davao intervjue i ostao je obavijen velom tajanstvenosti sve do danas. Međutim, unatoč činjenici da je za potpunu filmsku karakterizaciju lika Dicka Cheneya zbilja teško, gotovo nemoguće, skupiti dovoljno materijala (i sam je redatelj rekao kako su za Cheneyevom političkom karijerom čak i u njegovoj autobiografiji ostale mrvice na stolu koje nisu ni mrvice), autor gledatelje već na samom početku filma upozorava: “Priča koja slijedi je istinita. Ili barem onoliko istinita koliko je mogla biti s obzirom na to da je Dick Cheney poznat kao jedan od najtajanstvenijih lidera u našoj povijesti. Ali dali smo jebeno sve od sebe.” Tko je, dakle, bio Dick Cheney?

Izlet u naftni biznis

Činjenica jest da je, dok je studirao, dobio dvije kazne zbog vožnje pod utjecajem alkohola. Ne može se sa sigurnošću tvrditi da je, kao što je to prikazano u “Čovjeku iz sjene”, toliko tulumario i za vrijeme ludih noćnih provoda potencirao konflikte vrijeđajući i udarajući ljude. Međutim, točno je da je zbog svoga ne baš najdoličnijega ponašanja, baš kao i u filmu, dobio jezikovu juhu od tadašnje djevojke, kasnije supruge Lynne (Amy Adams) koja ga je očito motivirala da završi bilo kakvu školu. Diplomirao je na Sveučilištu u Wyomingu političke znanosti. Čak je planirao i doktorirati, ali već je bio ušao u politiku. Cheneyevo prvo iskustvo u svijetu visoke politike bilo je mjesto asistenta u kabinetu Donalda Rumsfelda (u filmu ga tumači Steve Carell) u administraciji Richarda Nixona. Nakon što se Donald Rumsfeld 1970. godine preselio u Bijelu kuću na mjesto savjetnika, Cheneya je povukao za sobom i postavio ga na mjesto svoga zamjenika. Tri godine nakon, Rumsfeld se seli u Bruxelles kao veleposlanik NATO-a, ali Cheney odbija život u Europi te ostaje graditi svoju karijeru u SAD-u gdje mu je život sa suprugom i dvije kćerkice Elizabeth i Mary polako krenuo uzlaznom putanjom. Cheney je bio jedan od onih republikanaca čije ime nije ostalo ukaljano sudjelovanjem u Watergateu.

Osiguralo mu je to naklonost Amerikanaca (što će kasnije potvrditi i činjenica da je deset godina, od 1979. do 1989., bio odabiran za predstavnika savezne države Wyoming u američkom Senatu), ali još više siguran put do stepenice više u njegovoj političkoj karijeri. Naime, i Rumsfeld je ostao “čist” od Watergatea zbog čega se na Cheneyev poziv, čini se, brzinom svjetlosti nakon Nixonove ostavke vratio u SAD gdje je postavljen na mjesto šefa kabineta tranzicijskoga tima predsjednika Geralda Forda. Dick Cheney (p)ostao je, jasno, Rumsfeldova desna ruka. Nikada se Cheney nije zamarao titulama jer je bio svjestan koliku moć može imati djelujući iz prikrajka; strpljivo, promišljeno i smireno. Baš poput predatora kojemu je u ovom slučaju ulov bila moć.

Godine 1989. biva izabran za ministra obrane u mandatu Georgea Busha starijega i na toj funkciji ostaje do 1993. Cheneyeva popularnost iz toga vremena zorno je prikazana u “Čovjeku iz sjene” na jednoj od glamuroznih zabava tijekom koje svi posjetitelji zavidno gledaju Cheneyeve jer, kako je kazala Lynne: “Svi oni žele biti mi.” Na filmu je prikazan popularnijim i od samoga predsjednika.

Takvo mnijenje treba potražiti u kontekstu vremena u kojem je Cheney odigrao bitnu ulogu u Prvom zaljevskom ratu 1991. godine kada je SAD izvojevao veliku pobjedu nad iračkom vojskom kojoj je cilj bio zaposjedanje Kuvajta. Tom se pobjedom prvi put nakon rata u Vijetnamu demonstrirala moć Amerike kao najveće svjetske velesile. Epizoda s Prvim zaljevskim ratom u filmu je potpuno preskočena, ali činjenica jest da je upravo taj rat razlog zašto je Cheney početkom devedesetih uživao status itekako važne osobe u američkoj visokoj politici. Jedan od mogućih odgovora zašto se taj bitan segment Cheneyeve karijere nije ni spomenuo u filmu može biti i to da je tijek radnje poprilično jednodimenzionalan, a detalji bi je samo dodatno nepotrebno zakomplicirali.

Na kraju krajeva, uloga Dicka Cheneya u američkim ratovima objedinjena je prikazom onih formalno netom završenih – u Iraku i u Afganistanu. Dick Cheney devedesetih je godina uspješno balansirao između služenja državi i poslova u privatnim tvrtkama. Naime, 1995. dolazi na čelo naftne kompanije Halliburton koja je do danas ostala prva asocijacija na ovog beskrupuloznoga oportunista. Kompanija je doživjela ogroman financijski skok baš nakon završetka Prvoga zaljevskoga rata (posredovao je u angažiranju privatnih zaštitarskih tvrtki u tom ratu, ali i u sanacijama 725 zapaljenih bušotina u Kuvajtu). Prije nego što je postao potpredsjednik (2001. – 2009.), Dick Cheney zaradio je 44 milijuna dolara na čelu Halliburtona.

Ta je kompanija dobila niz ugovora za obnovu Iraka vrijednih 18 milijardi dolara. Pentagon je pokrenuo istragu o nekim od tih ugovora pod sumnjom da je Halliburton za svoje usluge naplatio od vojske 16 milijuna dolara više nego što je trebalo, no Cheney je izjavio da nema ništa s Halliburtonovim ugovorima s vojskom. Još veći rast ostvarila je nakon Drugoga zaljevskoga rata u koji je SAD ušla nakon terorističkoga napada 11. rujna 2001. godine. Naime, nakon završetka potonjega rata dionice Halliburtona skočile su za petsto posto! Optuživali su Cheneya za ratno profiterstvo, narušio se ugled čitave Bushove administracije, ali ništa ga, čak ni veliki zdravstveni problemi sa srcem, nije sprečavalo da ustraje u svojim zamislima. A s kolikom je lakoćom i bez imalo grižnje savjesti donosio svoje odluke koje su zauvijek promijenile izgled SAD-a sjajno je prikazano scenom u filmu u kojoj se odlučuje na zakon o “ispitivanju”, zakon o prisluškivanju i mnogim drugim kao da se odlučuje na sljedove svoje “fine dining” večere.

Na poziv Busha mlađega da bude potpredsjednik Cheney nije odmah pristao. U “Čovjeku iz sjene” ti su pregovori jedna posebna travestija u kojima se, očito, hiperbolizacijom i toliko godina nakon Bushova mandata htjelo iskritizirati sve što ima veze s njim (ideološka podloga filma poprilično je eksplicitno prikazana). Bush je, naime, portretiran kao pijun, marioneta, čovjek koji nije svjestan ni gdje je ni što je i, da mu nije Cheneya, “ni kruha se ne bi znao najesti”. Jasno, svakom gledatelju poprilično je teško povjerovati u postojanje takvoga Busha. Međutim, prikazan je tako samo kako bi se Cheneyeva snaga, nadmoć i silina njega kao sive eminencije dodatno istaknula.

Postavio je svoje ljude u redove američke vojske, financija, ekonomije, unutarnje i vanjske politike... Koliko je nemilosrdno hodao do svoga cilja, vidljivo je i iz odnosa s njegovom kćeri Mary. Naime, nakon što se deklarirala kao lezbijka, Cheney se počeo zalagati za “osobnu slobodu u osobnim odnosima”. S druge strane, bio je itekako konzervativan u stavovima glede abortusa, osobnoga naoružanja, poreza, ali i glede politike ekologije, koju je očito preuzeo i još dodatno pooštrio Donald Trump (negiranje postojanja globalnoga zatopljenja). Međutim, za razliku od Trumpa, koji se može smatrati pseudopopulistom, Dick Cheney bio je tiši, ali beskompromisniji čak i od njega. Tako je, dok se njegova mlađa kći Elizabeth borila za mjesto zastupnice Wyominga u Senatu, u trenutku opadanja broja njezinih republikanskih pristaša (zato što je štitila sestru podržavajući gej brakove) savjetovao je Elizabeth da otvoreno kaže da se protivi gej brakovima kako bi si osigurala mjesto u Senatu. Plan je uspio, ali pod koju cijenu...

Tragikomičan čin

Dok je Dick Cheney u “Čovjeku iz scene” prikazan u satiričnom ozračju (i to je svima jasno) i ne treba se sve shvatiti doslovno, o pravom Dicku Cheneyu puno se može naučiti iz još jednoga filmskoga ostvarenja, u ovom slučaju mokumentarca Sashe Barona Cohena “Tko je Amerika?”. Prerušen u Errana Morada, izraelskoga stručnjaka za antiterorizam, Cohen je intervjuirao Cheneya ispitujući ga o američkim mučenjima vodom (omiljenom Cheneyevom metodom), o njegovu najdražem ratu i sl. Nazvao ga je i kraljem ubojica terorista koji je, pored njih tisuću, ubio još i sedam tisuća potencijalnih. Ni u jednom trenutku intervjua Cheney nije posumnjao u vjerodostojnost identiteta Errana Morada, a vrhunac je svakako bio kada se Cheney, kao najveći među mučiteljima, Cohenu potpisao na “set za mučenje”, odnosno na običnu pohabanu plastičnu bocu (boca je, da groteska bude veća, stavljena na aukciju na eBay gdje je dosegnula cijenu od četiri tisuće dolara!). Tim tragikomičnim činom cijeli je svijet dobio odgovor na pitanje tko je Amerika, ali i tko je Dick Cheney.

Pogledajte i video specijal o Angeli Merkel:

Video: Antonio Tatar Specijal o Angeli Merkel