"Svi su moji već gore, od Arsena, Miljenka Prohaske, Nikice Kalogjere, Olivera, svi su već tamo, samo ja još tu gubim vrijeme... Znam da sam na kraju puta, samo ovisi kako ću otići pa se trudim još što je moguće više napisati i ostaviti trag", u svom je posljednjem razgovoru za Večernji list prije dvije godine kazao veliki skladatelj, pjevač, tekstopisac, scenarist i redatelj Ivica Krajač. Preminuo je jučer u 87. godini i pridružio se svojima "tamo gore", ali posljednja mu se želja ostvarila, jer trag koji je ostavio u povijesti hrvatske glazbe nenadmašan je i neizbrisiv.
Rođen u Beogradu 2. travnja 1938. godine, u obitelji koja porijeklo vuče od senjskih patricija, s tek godinu dana doselio se u Zagreb. Odrastajući na Gornjem gradu, u kući u Jurjevskoj 20, na nagovor oca bavio se sportom, bio prvak Zagreba u mačevanju i sve do teške ozljede kralježnice i uspješan gimnastičar, ali odmalena je bio okružen i glazbom.
– Glazbu nisam mogao izbjeći čak i da sam želio. Naime, par stotina metara dalje od naše zgrade, prema Cmroku, bila je muzička škola i dom za studente glazbe. Svima je nekako bilo usput pa su se oko klavira u našem velikom salonu okupljali gotovo svi, u to vrijeme poznati skladatelji i pjevači. Od Krešimira Oblaka, Nikice i Stipice Kalogjere, Miljenka Prohaske, Pere Gotovca, Arsena Dedića, Vice Vukova, Zvonka Špišića, Hrvoja Hegedušića, Irene Vrkljan... – rekao je Krajač.
Dvije njegove ljubavi, sport i glazba, spojile su se pak na neočekivan način, kada je, trenirajući na bazenu na Šalati, upoznao prijatelje Miru Ungara, Branka Marušića i Željka Ružića, koji će mu promijeniti život. Njih trojicu zvali su Miro, Medo i Muki, Ivicu Krajača Mali, a oni će 1956. godine spojiti svoje nadimke i postati 4M, najuspješniji domaći vokalni sastav svih vremena, a i, kako ih mnogi vole nazivati, prvim boy bandom ovih prostora. Nastupali su po cijeloj Europi, ali i šire, čak su imali i dvomjesečnu turneju u Izraelu te nastup na Euroviziji. Publiku su osvojili ne samo svojim glasovima već i scenskim nastupom koji je svaki njihov koncert pretvarao u pravi show.
O svojim iskustvima tih dana Krajač je sa smiješkom govorio: "Sada vam, nakon svih ovih godina, mogu priznati, žene su ludovale za nama, gospoda takve stvari ne prepričavaju, ali priznajem da smo bili blago rečeno nestašni."
Nakon što se sastav 4M 70-ih godina razišao, a svi članovi otišli svojim putem, Krajač se odlučio posvetiti studiranju i s 44 godine postao najstariji brucoš kazališne režije u povijesti zagrebačke Akademije. Iz vjerojatno najšarolikije i najplodnije umjetničke karijere na ovim prostorima težak je zadatak u jednom ovakvom tekstu izvući i u kratkim crtama opisati ono "najvažnije", ali svakako se ne smije propustiti spomenuti njegovu ulogu u stvaranju prve hrvatske rock-opere "Gubec-beg", za koju se veže i zanimljiva anegdota. Na toj je operi Krajač s Karlom Metikošem i Miljenkom Prohaskom radio godinama, a kada je 1975. praizvedena u Koncertnoj dvorani Lisinski, autori su sutra pozvani na razgovor u policijsku stanicu.
– Na premijeri u Lisinskom dvorana je bila krcata, a na svakom izlazu nekoliko skockanih tipova za koje ste odmah vidjeli da nisu publika, nego nekakvi detektivi koji su došli paziti na red i vidjeti kakva je to prva hrvatska rock-opera. I naravno, drugi dan dobivamo poziv na miliciju u Đorđićevu. Kažu, drugovi sednite. Mi sjednemo. Kažu: "Nego, recite vi nama, zašto baš Gubec, zašto je svaka druga riječ Hrvat?" Karlo je malo popio i odigrao maestralnu rolu. Rekao im je da nisu shvatili da Gubec u operi simbolizira najvećeg borca za prava potlačenih, našeg druga Tita, pa da smo njemu u čast to napisali, i on, naš najveći revolucionar, nas je kao Zagorac podržao. Milicajci su ostali bez teksta i pustili nas – prepričao je Krajač.
A kao tekstopisac Ivica Krajač potpisuje i neke od najljepših hrvatskih pjesama i vječnih hitova. Slobodno možemo reći da zacijelo ne prođe ni dan a da na radiju ne čujemo ili ne zapjevušimo neku od pjesama koje je napisao upravo Krajač, no sudbina je tekstopisaca takva da često ostaju u sjeni pa mnogi i ne znaju da je upravo on autor svih tekstova na kultnom albumu Josipe Lisac "Dnevnik jedne ljubavi" i pjesama poput "Nono, moj dobri nono", "Mi smo dečki kaj pijemo stoječki" ili čuvene "Nima Splita do Splita". Nitko nikad ne bi pogodio da su je napisala dva purgera, on i Nikica Kalogjera, šalio se Krajač, a upravo ga je ta činjenica jednom prilikom u Splitu spasila od batina.
– Ja sam u Splitu radio nekih deset-petnaest predstava kao operni režiser. Kad sam prvi put tamo došao raditi “Šišmiša”, upozorili su me da pazim što govorim jer da su Splićani postali jako nabrušeni i divlji prema purgerima i svemu što dolazi iz Zagreba, mnogo žešće od uobičajenog vječnog rivalstva između Hajduka i Dinama. Nakon probe mi je inspicijentica Elza rekla: “Ivice, kafić ti je preko puta ulaza u kazalište, a gazda je šef jedne od najboljih splitskih klapa. Ali pazi što pričaš i radiš, nemoj provocirati, dobit ćeš batina, nedavno su baš pretukli Krešu Dolenčića.” I ja odem tamo, vidim ekipa se skuplja za šankom, a ja sam otišao u drugi kut i razmišljao što da napravim, jer mi je prva proba propala. I pozovem ja konobaricu i kažem joj da pita dečka za šankom što piju da ih počastim. Vidio sam da psuju i gunđaju kroz zube, ali piće su ipak popili. Nakon još dvije takve runde dolazi konobarica i kaže da dečki mene pitaju što ću ja popiti. I brzo nakon toga zovu me k sebi za šank. Mislio sam si, to je sad to, sad pazi što radiš. Odmah su počeli kako im je puna ona stvar purgera i Zagreba i sve u tom stilu, bili su baš prosti. Ali počeli smo razgovarati i ja sam ih najprije pitao da mi kažu jednog političara koji je u Zagrebu na vlasti a da je Zagrepčanin. I onda su oni počeli nabrajati sve redom Dalmatince i Hercegovce. A onda sam ih pitao o pjesmama koje su im naročito drage. “Pa imamo mi himnu, ‘Nima Splita do Splita’!” “A znate li tko vam ju je napisao?” “Kako to misliš, tko ju je napisao?” “Pa tako, tko je napisao tekst?” Pa su počeli nabrajati od Jakše Fiamenga nadalje, a ja im samo govorim: “Ne, ne, ne”, da bih im na kraju rekao: “Tu su vam pjesmu napisala dvojica pravih purgera, Nikica Kalogjera i Ivica Krajač, ovdje prisutan.” “Ti si to napisao?!” “Pa što nisi odmah rekao!” A još kad sam spomenuo i “Nono, dobri moj nono”... ne da me nisu istukli, nego samo što me nisu na rukama iznijeli iz lokala – ispričao je Krajač.
Nije prestajao pisati do zadnjeg daha, govoreći da mu "jedino još mozak nije umoran", a posljednje njegovo djelo bio je mjuzikl "Okovani Amadeus", o životu Dražena Petrovića, napisan u dvostruko rimovanom dvanaestercu baš poput Eshilova "Okovanog Prometeja" i na kojem je surađivao s još dva Dražena, Žankom i Runjom. U njegovu životu, objasnio je, vidio je pravu grčku tragediju, a u Draženu – Prometeja, koji bogovima nije uzeo vatru, već loptu i od košarke napravio umjetničko djelo.
– U mom mjuziklu Amadeus je ukrao loptu bogovima, jer oni nisu znali čemu lopta služi. Dražen je loptu dao ljudima i tako je nastala košarka. Osnovna je ideja da je tako cijeli svijet poludio za sportom s loptom i bez lopte. Zamislio sam da tragedija završi tako da Dražen pogine kao i u stvarnom životu, a bog ga uzima k sebi na nebo. Na kraju sve nesuglasice rješava deus ex machina. Želja mi je da ljudi shvate kako bez obzira na sve nevolje trebaju vjerovati u sebe i svoju dobrotu i onda će kad-tad doći do utopijske renesanse, a renesansa je da se ukinu svi ratovi i vojna industrija. Nažalost, to je utopija, ali nam ostaje plemenita ideja. Ukupno ima 82 stranice, a sve je u stihovima. Oksimoron je, ali to je suvremena antička tragedija – objasnio je.
Mjuzikl je trebao biti izveden 2020. godine, no u tome ih je spriječila pandemija, a Ivica Krajač nije doživio da djelo za koje je smatrao da će nadmašiti i uspjehe "Gubec-bega" vidi uprizoreno. Šteta bi bila da se njegov san o "Okovanom Amadeusu" ne ostvari, njemu u čast.
Počivao u miru. Fin čovjek.