Kazalište je taj dan salijetalo milijun palčica u svilenim papučicama, s prozirnim krilima načinjenim od gaze i najlonki omotanih oko žica u obliku srca; toliko palčica da se cijeli Zagreb podigao s kauča i odlučio posjetiti maleno kazalište na rubnom dijelu grada. Bio je festival dječjeg dramskog stvaralaštva, međunarodni, pa je bilo tu i kineskih, i bugarskih, i meksičkih, i norveških, i makedonskih palčica i palčića. Bilo ih je toliko da Alma više nije znala prepoznati tko su njezini učenici, a tko gosti iz inozemnih trupa.
Ipak, svih ih je podjednako voljela. Svima je zavidjela gledajući ih iz zadnjeg reda gledališta kako izlaze iz beskonačnog džepa mašte.
Kad je završila proba, pljeskala je. Dala je naputke dvojici palčića koji su se brže-bolje bacili potrbuške na jastuke na podu i postali nasukani tuljani i morske medvjedice. Protestirali su tako protiv još jedne reprize probe.
«Ajde, dečki, na svoja mjesta, idemo još jednom. Pazite ovog puta da ne ispadnete iz ritma, može?» Alma je povikala.
Iako trideset godina starija, Alma se zbog svojeg prijemčivog pogleda i kestenjastih očiju opkoljenih gustim trepavicama savršeno uklapala u svoju trupu palčica i palčića. Imala je nježan nos na koji se lijepila hladnoća.
«A zašto da vježbamo kad već sve znamo?» bunili su se nasukani tuljani s krilima.
«Zato što ne znate. Ti si, Mirko, recimo, ispao iz ritma i promašio refren.»
«Nisam.»
«Jesi.»
«Jesu i drugi.»
«E pa vidiš da ne znate. Ajde, za dvadeset minuta je nastup pa ćemo se, kad završimo, svi valjati po jastucima dok plješćemo drugima, može?»
«Da!»
«Ali ja sam gladan!» rekao je Mirko podižući se s poda. Zatim je docupkao do Alme koja je izvadila sendvič iz torbe i dala mu ga. On je zadovoljno, uz Alminu pomoć, sjeo kraj nje na stolicu i navalio na sendvič, lamatajući nogama visoko iznad poda.
Mirko je volio sendviče. Vidjelo se to i u njegovim obraščićima i napucanim prstima. Nekoć je bio najbolji prijatelj Malene, Almine kćeri, dok ga Malena nije za glavu prerasla. Malena je također bila palčica. Talentirana glumica, pjevala je sopran i igrala glavne uloge u majčinim predstavama.
«Ajde, budalo! Zbog tebe ćemo biti najgori!» povikala je.
Mirko se zaustavio s jelom, ostavio sendvič Almi u krilu te pokušao sam sići sa stolca.
«Neću više,» promrmljao je.
«Zašto? Pa slobodno uzmi još griz-dva, ako si gladan.»
«Neću. Neka ostane Malenoj, ionako stalno kenja da nema šta jesti.»
Mirko je odcupkao natrag do pozornice, stao na svoje mjesto označeno zvjezdicom na drvenoj daski i, zajedno s ostalima, čekao na Almin znak.
Alma je pospremila sendvič u torbu i tehničaru mahnula da pusti glazbu.
Dok su pokušavali imitirati čestice zraka, lagani kao vlastito poimanje svijeta, Alma ih je promatrala naslonjena na zid kraj ulaznih vrata, u mraku. Povremeno bi suknjom obrisala krv što joj se slijevala niz bedra. Znala je da je to tijelo upozorava da ne smije biti sama. Da jutra u samoći peku. Da palčice čekaju da im narastu krila jer inače bi razbile arkade. Sve je to znala, no svejedno noćima nije spavala zbog češanja. I menstruaciju je izgubila prije tri mjeseca. Liječnica je rekla da je premršava i da su jajnici usahnuli. Kile je ostavljala u ovim parketima, vjerujući da se za djecu isplati mršavjeti.
Bilo joj je drago kad Mirko nije promašio refren. Gotovo je i zaplakala, toliko je bila naivna. U svoje je oči uvlačila cijeli svemir, baš kao dijete; u svoje bokove primala sve te izgubljene, nježne i tihe muškarce za koje je smatrala da su niža bića od nje, božice prelijepe pičke. Mirisala je na ljekovite trave; čak i kad su joj vodu isključili u stanu i kad je bila primorana prati prepone u WC-u u svojem kazalištu, mirisala je. Na majčinu dušicu i lavandu.
Nakon nastupa, Alma i Lidija, scenografkinja predstave, slagale su dječje kostime i krila u velike plave Ikeine vreće. Djeca su vriskala igrajući se s brazilskim i poljskim palčicama i palčićima u dvorištu kazališta.
«Baš je lijepo bilo, odlično usklađeno. Čestitam!» rekla je Lidija, čisteći ružičastu tutu od čokoladne mrlje.
«Hvala. Što kažeš na rasvjetu?»
«Oduševljena! Bravo, pogođeno. Slatki su bili svi tako crveni, pogotovo kad je žabac počeo pjevati.»
«Drago mi je da je dobro ispalo. To je bila Tamarina i Malenina ideja, ta svjetla,» Alma je rekla i promijenila pozu, iz turskog se sjeda prebacivši u sjed na potkoljenicama.
«Kako je Malena?»
«Dobro. Zašto pitaš?»
«Pa tako, eto...Gle, tu smo, ako bilo što treba.»
Alma je završila s pakiranjem krila te prešla na preslagivanje papučica.
«Gdje ste sada, kod Dimitrija?»
«Ne više. Kod Ane smo, Tamarine mame.»
«Gle, šta da ti kažem. Sve će biti u redu. To ti je tako, sranje dođe i prođe.»
Alma je ustala, otresla svoju crvenu suknju od prašine, vreće s kostimima podigla na police garderobe i odjenula svoj teški vuneni tamnoplavi kaput u kojem je uvijek iznova postajala ona ista trudna studentica koja je taj kaput i iskopala na jednom zagrebačkom bazaru. Izašla je bez pozdrava na dvorište kazališta gdje su je čekali Malena, Mirko i njegovi roditelji, Almini kolege glumci.
«Evo je! Super je bilo, draga, čestitke!»
Mirko je jeo sendvič, a Malena je tapkala čizmom o tlo, ravnodušna prema Mirku, i svim ljudima općenito.
«Hvala. Super su bili, da,» rekla je Alma i zagrlila Mirka koji joj je uzvratio poljupcem u obraz. «Čestitam, junačino.»
«Si skužila kako nisam promašio refren?»
«Jesam. Bravo!»
«Idemo na ručak?» pozvala je Mirkova mama.
«Ne, hvala. Mi ćemo doma.»
«A kamo doma?» rekla je Malena i krenula prema autu Mirkovih roditelja.
Odrasli su neko vrijeme stajali u tišini, dok Mirkova mama nije krenula s inzistiranjem na ručku koje je neko vrijeme potrajalo.
«Ne mogu, imam posla. Ali povedite Malenu,» Alma je zaključila i produžila korak.
Rupa u želucu ispunila se krvlju i jedva se suzdržala da ne povrati. Prošla je mimo auta gdje je sjedila Malena koja je okrenula glavu kako im se ne bi susreli pogledi.
Koračala je i svojom crvenom suknjom parala zrak kao muletom. Hodala je ne zaustavljajući se na crveno svjetlo i ne obazirući se na jureće automobile. Kad je propješačila treću ulicu, skrenula je lijevo i došla pred neboder u kojem je živjela Ana, Tamarina mama. Izvadila je ključeve iz torbe, otvorila ulazna vrata, protutnjila hladnim haustorom, ušla u lift i izašla na petom katu. Prostrujala je dugim hodnikom, došla pred stan broj sedam, otključala vrata i ušla. Na otiraču pred ulazom šljaštile su se svilene papučice, a na kuhinjskom su stolu bile rastegnute gaze i najlonke omotane oko žica u obliku srca. Alma je odložila svoju torbu na stolicu, skinula svoj teški tamnoplavi kaput, produžila kroz kuhinju prema otvorenom balkonu, istupila van, popela se preko ograde i skočila.
Jako lijepa priča, pogađa “u sridu”. Kraj me malo zatekao, ali sve mi bolje pada (pun not intended).