Nemam nimalo volje diskutirati s tobom! - odbrusio je ljutito.
- Ili si se prepao? - narugala mu se Tatjana otvoreno i pri tomu narušila ne samo uobičajeni mirni nedjeljni objed s tek pokojom riječju, opaskom, uzdahom ili primjedbom između dvoje supružnika, usamljenih i bez potomaka, a poglavito unučadi, oko kojih se u obiteljima obično i vode iole živahniji i zanimljiviji razgovori ispunjeni nekim neskrivenim ponosom i nadom, makar isuviše subjektivni i nerealni, već je pri tomu još ispustila nekako nespretno žlicu iz ruke, tik kraj tanjura puna vrele juhe te je sada spopade i neki neočekivan, nezaustavljiv smijeh.
Ernest se lecnuo i stresao osjetivši znoj na čelu, jer ga je izbacila sada posve iz takta pa je stao duboko disati i lupkati prstima po stolu: - Daj, daj, što to danas izvodiš, ženo! Hoćeš li se još opeći pa da moramo zvati hitnu pomoć u ovo zimsko poslijepodne kada je konačno sve zamrlo i zavuklo se kao puževi u kućice, nema sirena, nema žamora, a nema ni onih žohara što stalno oblijeću ili psuju ispod prozora!
- Oprosti, ako sam te prepala, ali bih te tako rado vidjela u lovačkom odijelu i s puškom! - izgovorila je to malo bojažljivije, ali usplahireno kao obično, kada bi joj se neka ideja motala danima po glavi.
- Baš! I da se pod stare dane pridružim onoj trojici danguba, Mirku, Stjepanu i Ratku pa nabijem smiješni lovački šeširić na glavu, okačim puščetinu o rame i udri u stopu svuda za njima... po šumama i gorama! Kao s uma sišao!
- Znaš što, Erneste, ti se ne usudiš više kušati ništa novo i to je to... A meni su bili baš jako simpatični oni lovci neku večer, nekako živahni za svoje godine, zagonetni i šaljivi sa svojim lovačkim pričama.
- Joj, kako si samo smiješna! Tko još vjeruje u lovačke priče?! Osim, takvih naivnih!
- To je uvreda! - poskočila je sva zajapurena u licu i nastavila istoga trena: - A sigurno nisi ni ti čuo za pasminu tako čudna imena – pas svetoga Huberta... Skoro sam opala sa stolca od čuda! A kako li je samo neobičan i simpatičan taj pas s onom jetrenosmeđom i žutomrkom dlakom i....
- I naboranim slonovskim ušima do poda! ... Tja, vrlo malo ljudi zna za tu pasminu koju su odgajali monasi! Tatjana je sada duboko uzdahnula i podigla visoko glavu, a on nekamo odlutao mislima. Cijeli taj tjedan prolazio mu je jako sporo i vrlo čudno; okupirale ga crne misli o smrti, najprije kratko, a onda sve intenzivnije pa se jako prepao, posebno noću, drhtao, znojio se, apetit izgubio, sve dok lovci nisu neku večer pokucali neočekivano na vrata, a onda su ga te njihove priče vratile opet malo u život, a malo i na neki drugi trag, onaj nakon smrti i nije mu bilo baš svejedno. A kako li se udomaćila među lovcima baš ta priča?
- Trećeg studenog spomendan je svetoga Huberta, nebeskog zaštitnika lovaca, lovočuvara i zagovornika šumara - ustvrdio je Ratko.
- Čekaj, trebaš to čovjeku bolje pojasniti, a ja sam za to stručnjak! - prekinuo ga je odmah Stjepan te nastavio: - Sveti Hubert bio je plemić, koji je strastveno volio loviti životinje. Jednom, baš na Veliki petak dok je bio u lovu, ugledao je jelena s raspelom među rogovima i začuo tada Božji poziv da ode posjetiti biskupa Lamberta u Maastricht. Kada se susreo s biskupom, ovaj je posavjetovao Huberta da sva svoja plemićka prava preda mlađemu bratu, kao i skrb o rođenomu sinu, a ostala svoja dobra podijeli siromasima i postane svećenik. Hubert ga je poslušao i nakon nekoliko godina postade prvi biskup grada Liegea. A zaštitnik toga grada posta i do današnjega dana osta sveti Lambert ili onaj isti biskup s kojim se susreo Hubert i koga su ubili nedugo nakon njihova susreta te je
kasnije proglašen svecem.
- I Hubert je, znači tako, postao svetac i zaštitnik lovaca? Hmm, bome, zanimljiva priča! - konstatirao je Ernest zaintrigirano.
- Ah, opet ste se ulovili te priče o svetom Hubertu, a on je odavno gore i sigurno mu je sada ljepše nego kada je bio dolje, ma, trebamo se mi brinuti više o živima, evo, meni se grlo posve osušilo! - usprotivio se Mirko, najmlađi među lovcima, koji je nedavno ušao u šezdesetu.
- A tebi, Mirko, kao da je vječno neki crv u grlu pa ti sve ispije! - dreknuo je Stjepan glasno i nastao je opći smijeh za stolom. Što je, ne možeš doći nikako do riječi pa si se sav uzvrpoljio, a znamo mi vrlo dobro da bi nam sada ispričao jednu od tvojih najnovijih priča. Samo nitko od nas nema toliko vremena, jer otvoriš li usta, nema kraja!... Nisi li ono preklani jedini ti od svih nas ugledao divokozu, a prošle godine skoro dva puta upucao divlju svinju pa onda u lovu na jelene i srne ustrijelio fazana i trčku... ili ona tvoja priča prije pet godina, dok si lovio smeđega medvjeda, ali ti je medo za dlaku zbrisao...
- Hajde, ne pretjeruj Stjepane samo radi zabave! - namrgodio se Mirko.
- A nisi, brate, ni ti zadnjih pet godina baš ništa malo egzotičnije od divljih pataka i prepelica ulovio. A to može svaki balavac! - više u šali, ali malo posprdno dodao je Ratko pa se digao od stola: - Evo, ja sam osim tih dosadnih pataka i prepelica barem tri divlje svinje ustrijelio, a moram se pohvaliti i da sam za dlaku kunu zlaticu ulovio.
- E, moj Erneste, tko bi tebe na nešto nagovorio! - trznula ga je Tatjana kao iz nekoga dalekog sna te nastavila: - Samo mislim kako bi ti jedan dan u lovu i na friškome zraku prošao malo drugačije od sjedenja u tome naslonjaču, evo, preko pedeset godina i još buljiš u novine, škrgućeš, jadaš se ili psuješ, a što uopće nakon svega jedan umirovljenik ima od toga, kada dobro znadeš da ti nitko neće sljedećih godina povećati mirovinu ni za pedeset kuna ni Čistoća smanjiti račune za par lipa niti naši političari barem jednom pozitivno iznenaditi.
- Ma ne će mene nitko na ništa nagovarati! Lako meni za novine, čim pročitam bacim u smeće, ako me nešto iznervira, zaboravim već sljedećega dana, jer sve što pišu plitko je i isprazno, ali ne će meni nimalo pomoći lov, i ti lovci i sve te ustrijeljene prepelice, jarebice, svinje...! Misle lovci kako su jako lukavi pa se skiću po šumi ne bi li nekako pobjegli dosadi, a onda još očekuju da netko napiše članak o tim njihovim skitnjama... Jedino radi toga su k meni došli!
- Ah, svašta! Tebi je oduvijek samo tvoje ime važno! A zapravo, uzdišeš i izdišeš kao riba na suhom, svako malo pogledavaš na mobitel kao da si oglušio pa ne vjeruješ ušima, jer te se ni Marko ni Zoran više i ne sjete otkako si u mirovini, osim za Novu godinu, i zato mi nije nimalo žao što ih tako rijetko i vidiš i čuješ. A tek ostali kolege iz redakcije!
- Dobro je, shvatio sam poruku, ne moraš više trošiti riječi, znam ja dobro u kakvome vremenu živimo, nisam nikomu od koristi pa nisam ni važan! Ali, shvati, nema povratka u mladost, ondje je radost, prijatelji... život, a u starosti nema više bliskosti ni sa samim sobom, postaješ sve više stranac, tako je to, može biti samo gore, vučeš brige na grbači, dok godine stalno trpaju nove. A država se pravi blesava, brine više o mrtvima nego živima, i ono najžalosnije: kamo god se okreneš, sve više nasilja, kao lov na divlje životinje! - Reče onaj koji u životu nije imao ni cucka!
- Pa što! Za to još nije kasno! Mogu kupiti neko štence... možda svetoga Huberta!
- Ti to ozbiljno misliš?
- A kad sam ja bio neozbiljan? Bolje se barem nečemu radovati, nego do smrti jamrati!
Jednostavno očajni dijalozi. Npr: “ Daj, daj, što to danas izvodiš, ženo! Hoćeš li se još opeći pa da moramo zvati hitnu pomoć u ovo zimsko poslijepodne kada je konačno sve zamrlo i zavuklo se kao puževi u kućice, nema sirena, nema žamora, a nema ni onih žohara što stalno oblijeću ili psuju ispod prozora!” Baš leti s jezika, spontano skroz.