U srpnju su se pojavili stršljenovi, najprije na mladici hrasta čija im je nježna kora očito bila dobar materijal za gradnju gnijezda (gnijezdo se vjerojatno nalazilo negdje vrlo blizu), zatim su se počeli zadržavati oko kuće – energični, brzi, precizni - a toga ljeta već se proširila vijest da su negdje kod Hruševca nasmrt izboli starijeg čovjeka. Tu je s interneta skinuo jednostavan i efikasan protuotrov: plastična boca prereže se pri vrhu, zatim se u ostatak boce nalije malo piva, doda kocka šećera ili meda, odrezani vrh se okrene i kao lijevak natakne na bocu, potom se lovka objesi u nekom od njihovih koridora. Učinak je bio fascinantan, već prvog dana na dnu ih je bilo više od dvadesetak. Njihovi histerični pokušaji da izađu iz boce neće uspjeti, tvrdio je influencer s YouTubea, jer stršljenovi uzlijeću vertikalno. Bio je zadovoljan tim objašnjenjem iako mu nije bilo jasno zašto bi vertikalno uzlijetanje bilo problem. Ali u boci ih je bilo sve više, malo bi se praćakali, sat-dva, a zatim bi se smirili u pjenici zlatne tekućine.
A u listopadu su u kuću navalili miševi. Jedan drugi s YouTubea eksperimentom je dokazao da je odraslom mišu dovoljna rupa od 16 milimetara, a to je bila poteškoća s kojom se u tom raspoloženju nije mogao nositi. Kuća je bila stara više od devedeset godina, još iz vremena dok je pradjed Karlo, veletrgovac, svoje franšize uvaljivao na trusnom potezu od Trsta do Zemuna. Razlike u starenju materijala – cigla, drvo, cement – očito su utjecale na statiku i prošarale fasadu dijagonalnim pukotinama na sve četiri strane. Nabavio je ljepilo za miševe i jednokratne plastične tanjure. To je isto bio savjet s YT-a: karton brzo upije ljepilo, šperploča također, najbolja je nepropusna površina, ekonomična što se tiče potrošnje, s komadićem špeka u sredini, poslije vrlo praktična za bacanje u kantu sa smećem. Bijela plastika na neki način sugerira higijenski minimum u tom zapravo gnjusnom činu “punom minijaturne odvratnosti”, kako je pročitao u jednom romanu čijeg se naslova nije mogao sjetiti.
Nije to bila naročita faza. Mnogo toga što je prezirao u tuđim životima – nedostatak koncepcije, financijski problemi, netrpeljivost... – sručilo se na njega baš poslije majčine smrti. Situacija je eskalirala tako da je morao birati između prodaje i iznajmljivanja stana. “Kad je u pitanju izbor, on je nužno pogrešan”, još jedan od citata kojem se nije mogao sjetiti autora. Na kraju se ipak preselio u kuću. Inače, stara je posljednjih godina trošila više od pola litre viljamovke na dan, tvrdeći da je to stoga što podmazuje bolničare i ostale korisnike, ali dolazeći iz dana u dan u Dom sve se više susretao sa slikom besmislene starosti i nije joj mogao zamjeriti što je već oko ručka zatječe u dubokom snu. Viljamovku je sve vrijeme nabavljao u obližnjem OPG-u, nakon mamine smrti čak je malo pojačao količinu, ali samo stoga što mu se čini da su je počeli razvodnjavati.
Ipak, saznala je da je bio “neki incident u školi”. Nevjerojatno kako u ovom gradu nemaju obzira, čak ni prema umirućima. Međutim, nije se dala impresionirati; osim toga smatrala je da taj pojam ljudi koriste bez pokrića.
– Incident? Daj, prosim te. Incident je za mene ono kad se lašćinski pekar u nedjeljno jutro vraćal s Martinja pa je kod Petrove naletil na financa i kotarskog suca kaj su sa ženama išli z crkve. Onda je spustil hlače i gače, naprčil se prema njima i lepo se pljesnul po onoj tjestasoj riti: Tak, gospodo draga, sad sam vas sve vudril na kipec. To je incident.
Nekoliko mjeseci prije te gužve prodao je auto. Rupa bez dna, otišla je prvom koji se javio, gotovo bez cjenkanja. Tek je tramvaj doživio kao declassement. Sjedalice zaposjednute klincima, od prve do posljednje; uglavnom školarci, s kabelima koji im vise iz ušiju, zgrbljeni poput maksimirskih pavijana na svojim pričnama i nezainteresirani za bilo što oko sebe, ponajmanje za starčad koja tetura od rukohvata do rukohvata. I za njega i njegov operirani meniskus. Uglavnom, bilo je to pred sam kraj nastave, još možda minuta ili dvije do konca sata, kad si je balavac u zadnjoj klupi zataknuo slušalice u uši. Prišao je u dva koraka, istrgnuo mu te slušalice (s onim bijelim gumbima koji su se klatili na krajevima žice kao da mu je iščupao bubnjiće) i sve to, u istom zamahu, zavitlao kroz prozor. Klinac je razrogačio oči, zatečen, potom, kad se netko iz prvih kluba zacerekao, napol se pridigao: karikatura muškosti koja pokušava povratiti dostojanstvo. Bio mu je antipatičan od prvog dana; jedinac razvedenih donjogradskih intelektualaca, tipično dijete-projekt, parazit u jednoj od zadnjih formativnih faza, prije nego ga pošalju na usavršavanje u inozemstvo. Morao je napraviti nekoliko koraka između katedre i zadnjeg reda – udahnuti, izdahnuti, ponovo udahnuti – ali mračno zadovoljstvo nije ga napuštalo; štoviše, opet je stao pred klinca, nagnuo se prema njemu tako da su im se nosevi gotovo dodirivali.
– Da, recimo, Samsung nađe kabel koji ubrzava protok iz dupeta u glavu, bi li ga ti, majmune mali, znao utaknuti?
Treba priznati: prije mnogo godina, buljeći u isto takvo lice puno afektiranog prijezira – usamljeno, osvetoljubivo zbog puste ravnodušnosti svijeta – pred ogledalom je istiskivao rijetke prišteve... Da se sve skupa izrodilo u pravi incident, da je zgrabio dripca za kosu i tresnuo mu glavom u zid, bi li mu tu uspomenu uzeli kao olakšavajuću okolnost?
Ravnateljica škole prijateljica je iz gimnazijskih dana, doktor je također bio dečko iz klape. Stegovna mjera, usprkos nasrtaju dječakovih roditelja, ostala je sasvim simbolična. Bolovanje je, međutim, bilo obilno, i ako bog da zdravlja rastegnut će ga do penzije, ovakve ili onakve. Ekonomičnost je stoga postala još jedna formula na koju se morao navikavati: jeftine stvari, mala potrošnja. Bilo mu je teško odrezati komadić špeka kad je stavljao novi tanjur s ljepilom, najradije bi odrezao samo miris. Situacija, naravno, nije bila ni izbliza tako ozbiljna, ali pokušavao je izgraditi stav prema „izazovima budućnosti“. Sjetio se Bellowljeva Herzoga koji je u jednoj od kriza završio u nekoj brvnari u Massachusettsu i tamo štrucu kruha dijelio sa štakorima, tako da su oni grickali s jedne, a on s druge strane. U dućanu su rekli da miš nije problem, šta vam smeta mišić, ali ako se pojave štakori...
– Koji put se ne usudim priznati - rekla je mala plava blagajnica, bistrih očiju – ali miševi mi se uopće ne gade. Još kad pomislim kakva je grozna smrt u tom ljepilu. Svekar stavlja ljepljive pločice na tavan, ja iznesem na dvorište, pokapam žličicu-dvije ulja oko njih pa se uspiju osloboditi. Izbliza vidite da su to, zapravo, nježne životinjice.
Jedino što je našao u špajzi bilo je malo maslinova ulja. Nakapao je malo s dovoljne visine, najprije s boka, zatim straga, na koncu i pred glavu i doista, učinilo se da djeluje, miš je naprosto oživio, kao da je pokušavao isplivati iz umaka od ulja i ljepila, osoviti se na one tanke nožice beznadno potopljene u prozirnoj želatini, i nestati u travi. Dodao je još nekoliko kapi i ostavio ga pod klupom, nauljeni sivi valjušak koji se koprcao u tanjuru, sakrivši ga od vrana koje su se glasale negdje u susjedstvu. Ako mi sad netko bane u dvorište, reći ću da spremam carpaccio. Ionako misle da nisam skroz čist.
U dućanu je kupio još pola litre biljnog ulja.
– Da sam htio dom dijeliti s nekom životinjicom... – počeo je, ali onda je pregrizao jezik. Mlada blagajnica nasmiješila se u očekivanju, no bilo je očito kako ne poznaje ljude dovoljno da bi pogodila čime se zatvara ova kadenca – ... onda bih se oženio.
Kad se vratio, miš je ležao potrbuške, otvorenih očiju, sasvim nepomičan. Bocnuo ga je slamčicom, ali nije se dogodilo ništa. Očito ga je od silnog, ali nesvrhovitog napora “izdalo srce”, kako bi to stara rekla. Preklopio je tanjur i sve bacio u vreću za smeće.
Miša je, dakle, izdalo srce, a čovjek je pregrizao jezik. K tome, čovjeka je mati znala upozoriti da je život udvoje uvijek kompromis, ponekad bi se sjetila stare mudrosti i dodala da je dobar kompromis onaj s kojim su obje strane podjednako nezadovoljne. Sad je više nema pa ga često štrecne upozorenje iz nečije pjesme: kad ti umre majka, više ništa ne stoji između tebe i groba. Nejasno sjećanje govorilo mu je da se radi o Dragojeviću, ali od guglanja nije bilo neke koristi, brzo je odustao, s mišlju koja ga je bila ozbiljno obuzimala zadnjih godina – otkriti učenicima kako u pročitanim knjigama baš i nema neke utjehe. Naravno, što se viljamovke tiče, tu je situacija sasvim drukčija, ali to ćete, draga djeco, morati dokučiti sami.
Ratko Cvetnić rođen je u Zagrebu. Sada je stručni tajnik u Zagrebačkom sportskom savezu. Objavio je prozne zapise iz Domovinskog rata „Kratki izlet“ (1997. i roman „Polusan“ (2006. godine). Dobitnik je nagrade Gjalski. Za roman „Blato u dvorištu“ (2018. godine) dobio je nagradu HAZU. Zastupljen je u antologiji kratke priče „Večernjeg lista“ – „50 godina/50 priča“ (2015. godine).
