Jerry Ricks blues festival, kako se od ove godine zove poznati, dugovječni kastavski blues-festival, traje do 4. kolovoza, a uz mnoge glazbenike za koje kritičari vole reći da su tu svirali još u svojoj embrionalnoj fazi, prije nego što su postali eminentni, 3. kolovoza u Kastvu svira i istinska svjetska blues gitaristička zvijezda Ana Popović.
Teško su me prihvatili
Već je provjerila kakav je grad i atmosfera čekaju jer u Kastvu je s obitelji još u lipnju provela četiri dana. Veliko joj je iznenađenje i, kaže, vraćat će mu se sigurno.
Za svoj drugi, poslovni dolazak u Kastav u subotu pripremila je repertoar s nekoliko posljednjih albuma: “Like It On Top”, “Trilogy” (23 pjesme podijeljene na tri CD-a – funk&soul/rock&blues/jazz) i “Can You Stand the heat”.
– Blues je oduvijek privlačio posebnu publiku, nikada nije bio mainstream, ali utoliko je to bolje jer to znači da okuplja publiku koja cijeni dobru glazbu, dobru solažu, dobru skladbu i, naravno, dobre glazbenike. Bend mi je sjajan, svatko ponaosob ostavlja pečat i ima posebno mjesto. Zadovoljstvo je dijeliti pozornicu s takvim ljudima i sigurna sam da će publika biti vrlo zadovoljna – govori gitaristica. Inače rođena Beograđanka nakon deset godina života u Amsterdamu, kamo se odselila 1999. zbog studija na tamošnjoj akademiji, odlučila je podići ljestvicu vlastitog uspjeha. Odselila se u Ameriku, kolijevku bluesa, i uspjela. Isprva nije bilo nimalo lako.
– Jako je teško doći do toga da te prihvate Amerika i Amerikanci ako tamo nisi rođen, a onda još k tome svirati blues. Moja je prednost to što sam doslovno odrasla na bluesu. Od najranijih dana, zahvaljujući ocu Milutinu, slušala sam blues, od Delta bluesa/Texas bluesa/Chicago bluesa, imala sam pristup svemu – muzičkim časopisima, knjigama i gitarama, videokoncertima koje smo satima zajedno gledali i analizirali i, naravno, jam-sessionima. Okupljali smo se svaki tjedan – najprije očevo društvo, a kasnije i moje, i svirali blues na 11. katu zgrade u Novom Beogradu. Zbrojimo li sve to, kad sam počela svirati u Americi, ništa posebno nije me dijelilo od glazbenika koji su tamo rođeni. Čak su se mnogi od njih koje danas poznajem tek u kasnijoj dobi počeli baviti i slušanjem i sviranjem bluesa – govori jedna od rijetkih žena uspješnih u blues-vodama. Iako, i to se mijenja. Sve više žena odlučuje se uzeti instrument u ruke i postati lider benda.
Sedam američkih godina
– Kad sam ja počela, Bonnie Raitt bila je jedina uistinu prihvaćena žena koja svira gitaru. Ja sam prva iz kontinentalne Europe nominirana za prestižnu blues-nagradu American Blues Awards 2001. Sudjelovala sam i u Hendrix experience projektu. Velika je čast biti pozvan na turneju koju organizira Hendrixova obitelj. Na tom koncertu je od 16 do 20 gitarista i nemaš puno vremena pokazati što znaš, svatko tko stane na tu pozornicu da bi svirao Hendrixa daje baš sve od sebe. Publika je miješana, od one koja sluša heavy metal do one koja voli blues, jazz, fusion i rock što pokazuje koliko je različitih žanrova Hendrix dotakao. Osim toga, ja sam i jedina žena koja je u posljednjih pet godina dijelila pozornicu s velikim gitaristima poput Joea Satrianija, Erica Johnsona, Buddyja Guya, Zakka Wyldea, Dweezila Zappe, Doylea Bramhala II... – kaže Ana. Gitaru je u ruke uzela s 14 godina, odrasla je u kući punoj glazbe, a s ocem je snimila i zajednički album “Blue Room”.
– U Ameriku sam se preselila prije sedam godina. Prvo u Memphis, potom u L. A. koji mi je sada dom. Poslije Kastva vraćam se radu na novoj glazbi, novim pjesmama i zvuku, a san kojem stremim je nominacija za Grammy, naravno – zaključila je.