Živio sam vani i znam: naša politika ni izdaleka nije najgora na svijetu

Zašto baš “Politika”? Podvukao sam crtu i spoznao da je jedini kontinuitet u mom životu i mojih 35 godina karijere bila – opsjednutost politikom. Uvijek sam radio političke ilustracije jer se, zapravo, ne osjećam dobro u drugim temama koje nisu društveno relevantne i zato sam odlučio nazvati izložbu kratko i jasno: Politika. Nedvojbeno, politika je moja trajna inspiracija, opsesija i strast...

Ovako zbori Milan Trenc, ilustrator i strip-crtač svjetskog glasa koji je, nakon što su proteklih godina njegove ilustracije krasile naslovnice najuglednijih američkih tiskovina poput New York Timesa, Wall Street Journala, Timea, Forbesa, Washington Posta, Fortunea, Business Weeka, početkom 2014. godine osmislio prvu naslovnicu političkog priloga Obzor Večernjeg lista.

Točno dvije godine kasnije, 60-ak Obzorovih naslovnica našlo se – uz nekolicinu njegovih ilustracija za New York Times, Time Magazine i Globus te ponešto animacijskih radova i detalja kazališnih predstava na kojima je radio – na multimedijalnoj izložbi koja se otvorila 28. siječnja u 19 sati u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt i traje do 28. veljače. 

Premda mu je svaka od više od stotinu naslovnica Obzora na svoj način draga, na izložbi će svoje mjesto pronaći i neke za njega posebnije od drugih.

– Prije svih, to je naslovnica koja ilustrira poplave u Slavoniji gdje sam od potopljenih kuća formirao veliki upitnik, potom i ilustracija u povodu pokolja novinara u francuskom časopisu Charlie Hebdo kada sam, s jedne strane, pokušao prikazati ozbiljnost trenutka, a s druge strane, ostaviti nadu da je to ipak bio samo izoliran događaj. Za mene posebna naslovnica koju ću izložiti jest i ona koja tematizira svastiku na Poljudu, gdje sam pokušao cijelu stvar revalorizirati kroz prizmu pritajenog humora, a izložit ću i niz ilustracija u kojima sam koristio fotomontaže sjajnih fotografa agencije Pixsell koji su portretirali Milanovića, Karamarka, Linića ili pak Kolindu Grabar-Kitarović, čije sam likove stavljao u neke dosta zanimljive međupozicije. Mislim da će to zgodno profunkcionirati u galerijskom prostoru – kaže Milan Trenc.

Čovjek antraks

Rođeni Zagrepčanin najprije se, kao i cijela njegova generacija 70-ih, inficirao stripom, jureći na kiosk po novi Politikin zabavnik ili Stripoteku. Milan Trenc, međutim, imao je ono što drugi nisu: talent da svoj “pričalački gen” pretvori u ilustraciju. Prve radove objavio je u Poletu i Studentskom listu, no u crtačku orbitu lansirao ga je angažman u Startu.

– Bilo je to politički zanimljivo vrijeme: mi u Startu kronološki smo pratili cijeli taj raspad socijalizma. No kako je jednopartijski sistem još bio na vlasti, moje su ilustracije trebale biti nekakva mala igra mačke i miša s dežurnim cenzorima – prisjeća se Trenc koji je 1991. svoja iskustva i znanja odlučio pokazati na najzahtjevnijem novinskom tržištu, onom američkom.

Stigao je u epicentar, u samo središte New Yorka, gdje nije stigao ni upoznati teren kad je već u prvom tjednu nakon dolaska startao u NY Times Books Review, čime si je širom otvorio vrata i radio za sve one čije ime nešto znači.

Preko oceana nije pronašao dobar i unosan posao, ondje je pronašao ljubav, buduću suprugu Akiko, japansku umjetnicu, koju je susreo za jedne Noći vještica: ona je glumila istočnjačku princezu, on je bio “čovjek antraks” s kuvertom smrtonosnog praha. Iz njihove ljubavi rođena je kći Nika, ponajvažniji razlog zašto se Milan 2005. sa svojom obitelji, nakon gotovo 15 godina izbivanja, vratio u Hrvatsku.

– Jedina stvar koja je kod mene izazvala veću tremu nego preseljenje u New York bio je povratak u Zagreb. Živio sam u Greenwich Villageu gdje se svi voze taksijem pa ovdje nisam znao ući u javnu garažu – smješka se.

Uzbuđenje skorašnjim otvorenjem izložbe ne skriva: ovo mu je tek druga izložba u Hrvatskoj, a od one prethodne u Klovićevim dvorima proteklo je dugih deset godina. Zašto ne izlaže češće?
– Kad sam se vratio u Hrvatsku, trebalo mi je neko vrijeme da se uopće snađem, da “snimim” novo okruženje jer to je ono što komentiram svojim ilustracijama. Bio sam tako dezorijentiran da prvih nekoliko godina uopće nisam imao stav o situaciji u Hrvatskoj – kaže Milan Trenc.

Međutim, danas svoj stav itekako ima.

Situacija s Mostom

– U našem društvu postoji veliki prezir prema politici i političarima jer na njihov posao gledamo kao na korupciju i borbu za vlast, no ja politiku promatram kao umjetnost mogućeg. Koliko god je u nekom trenutku nesavršena, ona je jedini način na koji mi kao građani utječemo na naše društvo i način na koji mediji utječu na društvo pišući o politici. No naša politika u Hrvatskoj nije ni izdaleka najgora na svijetu: to govorim iz perspektive čovjeka koji je živio u inozemstvu. Mi Hrvati imamo relativno civiliziranu politiku – kaže Trenc pa dodaje da, usporedimo li se, primjerice, s talijanskom politikom, ondje već 20 godina postoji kriza vlade pa i korupcijski skandali koji su u usporedbi s našima “mala šala”.

– U određenim političkim uvjetima možete imati na vlasti i prave psihopate ili ubojice poput Sadama Huseina. Od svih tih najgorih svjetova politike mi imamo relativno europsku politiku, napravili smo već nekoliko civiliziranih izmjena vlasti u našoj zemlji, volja birača u principu se poštuje. Čak i ovo što se događa s Mostom, HDZ-om i SDP-om, što se djelomično vidi kao nešto vrlo negativno, za mene je zapravo afirmacija koja pokazuje kako demokratski princip dobro funkcionira. Građani su na ovim izborima rekli da im se ne sviđaju ni Milanović ni Karamarko, a kao rezultat, kroz tu jednu naizgled netransparentnu političku dinamiku, dobili smo nekog trećeg na čelu države s relativnom nadom da će stvari krenuti nabolje. Možda i neće, ali ja sam istovremeno i optimističan i zabrinut, no nije ovo nekakav kolaps političkog sustava i demokracije, to je zapravo prikaz kako politički sustav ipak do određene mjere funkcionira – kaže Trenc kojeg pitamo do koje mjere, kao umjetnik, nalazi inspiraciju u Tihomiru Oreškoviću.

U Obzoru je zasad objavio samo jednu naslovnicu čija je tema upravo novi hrvatski premijer, ali ne dvoji da će ih biti još.

– Ključno je pitanje za Oreškovića koliko će se pokazati kao socijalno osjetljiv. Hoće li shvatiti da voditi korporaciju i voditi državu nije isto te da su u ovom trenutku njegovi dioničari svi građani koji očekuju da od Hrvatske napravi prosperitetnu zemlju za sve, a ne samo za velike kompanije koje će se okoristiti njegovim ekonomskim programom. Ako shvati da je predstavnik svih nas i ako svoje adekvatne menadžerske sposobnosti stavi u tu službu, mislim da bi mogao biti dobar premijer jer nije opterećen nekim sitnim ideologijama – promišlja Trenc koji, vidljivo, više nije “dezorijentiran” kao u vrijeme povratka u Hrvatsku.

Zapravo, teško se oteti dojmu da je itekako pustio svoje korijenje te da je, štoviše, bacio svoje sidro. Zasad je, kaže, tako jer ga ovdje drže projekti, a među njima i onaj najvažniji: škola njegove kćeri, pa i njegovi studenti na Likovnoj akademiji gdje predaje.

– Drago mi je biti ovdje jer volim Hrvatsku i to što mogu na neki svoj mali način pridonositi tome da Hrvatska postane sjajna zemlja jer imamo sjajne predispozicije: vrlo obrazovane ljude koji znaju misliti svojom glavom. Mi smo zapravo relativno civiliziran narod koji živi u rijetko prekrasnoj zemlji. 

>> Milan Trenc predstavlja političke ilustracije, ali i radove nastale u drugim medijima