Da je kojim slučajem Zoltan Novak rođen u jednoj od zemalja zapadne Europe, danas, u 50. godini, bio bi uvaženo slikarsko ime, imao bi galeriju koja ga zastupa, izlagao bi u najrenomiranijim muzejima i galerijama Europe, djela bi mu se prodavala bez većih problema i mogao bi prilično komotno živjeti od svoje umjetnosti. U svojoj 25-godišnjoj umjetničkoj karijeri nanizao je brojne uspješne izložbe, dobio prestižne nagrade, a kruna njegova dosadašnjeg djelovanja bilo je sudjelovanje na 53. bijenalu u Veneciji. Umjetnik sa tako respektabilnom karijerom u inozemstvu se ne susreće s problemima s kakvima se u Hrvatskoj susreće ne samo Zoltan Novak već i velika većina njegovih kolega.
:: Povod ovom razgovoru je vaša upravo promovirana monografija u izdanju Konture. Nije još rođen umjetnik koji ne bi želio imati takvu knjigu. No, što umjetnik, kada je konačno dobije, može s njom postići – osim što ju je lijepo vidjeti na polici vlastite biblioteke.
Monografija mi je važna zbog više razloga, ona je neprijeporna činjenica, prilično sveobuhvatan prikaz i sublimacija mog rada i djelovanja od 1987. do danas. Osim što je kao knjiga dobar prezentacijski materijal, ona mi je isto tako poticaj za daljnji rad.
:: U posljednje dvije-tri godine nekolicini umjetnika vaše, srednje, generacije izašle su monografije. Nisam primijetila da im je to bitnije promijenilo udio na likovnoj sceni Hrvatske, da ne govorim izvan naših granica.
Činjenica da ste nešto proizveli ili imate djelo, izložbu ili knjigu ne može promijeniti ništa, a pogotovu ne udio na likovnoj sceni nemate li mehanizme ili sustav koji to može odraditi. Konkretnije, za eventualnu promociju monografije uz izložbu izvan granica potrebne su institucije koje to mogu i žele, a takvih momentalno nema ili ih ja ne prepoznajem. Osim toga morate imati sustav koji ima jasno postavljene kriterije, koji stvari nedvosmisleno postavlja na svoje mjesto, koji ima mehanizam vrednovanja pojedinih umjetničkih dosega. Umjesto toga imamo kulturu zaborava koja pogoduje onima kojima smetaju tuđi rad i uspjeh.
:: Kako gledate na recentnu likovnu scenu u Hrvatskoj?
Ima iznimnih umjetnika koji bi mogli bez problema participirati na svjetskoj likovnoj sceni, čitav niz onih koji godinama rade i pokušavaju prokrčiti neke puteve i koji uporno djeluju gotovo u nemogućim uvjetima. Mogu subjektivno reći neke dojmove, ali ne mogu, a mislim da to ne može gotovo nitko, objektivno definirati ili sagledati ono što nazivamo suvremenom umjetničkom scenom. Stoga jer nemamo instrumente za takvo što. Nemamo dovoljno privatnih galerija koje se bave suvremenom umjetnošću, stručnih časopisa, jednostavno nema one atmosfere koja bi pogodovala razvoju. Taj segment naše umjetničke produkcije još nije dovoljno objektivno kritički valoriziran, niti društveno prihvaćen. Potpora društva uglavnom je samo deklarativna, a ona financijska Ministarstva kulture ili grada Zagreba usmjerena je i daje se institucijama za provedbu njihovih programa, a ne umjetnicima.
:: Što bi moglo promijeniti takvu situaciju?
Ono što bi moglo pomoći, a to bi mogao biti preduvjet razvoja bolje kulturne klime, za što je potrebno samo malo političke volje, jest uspostava zakona koji bi potencijalne kupce investitore, one koji su spremni uložiti u umjetnost, oslobodio jednog dijela poreza. Ništa novo, to je model koji se primjenjuje u mnogim zemljama koje volimo uzimati za uzore.
:: Jeste li zadovoljni sveukupnim angažmanom hrvatskih muzeja i galerija kada je posrijedi promocija umjetnika?
Logično je očekivati i adekvatnu pomoć galerije ili muzeja, ali nikad se nije desilo da je institucija koja je organizirala moju izložbu istodobno pokušala i promovirati je ili prebaciti još negdje, a kamoli izvan granica Hrvatske. Bez obzira na to što su neke bile vrlo uspješne i dobro primljene i od kritike i od publike. Galerije uglavnom samo odrađuju svoje programe i ne skreću u nešto što zahtijeva dodatni napor i rizik. To je pomalo razumljivo, financiraju ih Ministarstvo ili Grad, nisu prisiljene na borbu, nema konkurencije i imperativa profita. Dokle god ne budu uspostavljeni prozapadni gospodarski odnosi i protok novca koji će omogućiti agilnije djelovanje, konkurenciju, želju za dokazivanjem, pojavu malih agilnih galerija i svega ostaloga, imat ćemo močvaru na koju smo se, čini mi se, previše navikli.
:: Zašto u Hrvatskoj nema privatnih galerija koje se kompletno brinu o umjetniku – dakle priređuju mu izložbe, otkupljuju radove, promoviraju ga u zemlji i inozemstvu...?
Takvih galerija nema niti ih u našim uvjetima može biti. Takav način rada mogu si priuštiti samo galerije u bogatim zapadnim zemljama. Mi imamo niz malih privatnih galerija koje to nisu, to su zapravo kiosci za prodaju svega i svačega i ponajmanje se mogu nazivati galerijama. U Zagrebu trenutačno djeluje samo par ozbiljnih galerija koje se bave suvremenom umjetnošću ili to pokušavaju, u vrlo lošim uvjetima općenito za male poduzetnike. Izdvojio bih galeriju \"Kranjčar\" koja ima ozbiljno profiliran program temeljen isključivo na suvremenoj umjetnosti i pokušava plasirati i promovirati naše umjetnike izvan granica Hrvatske, što je zaista rijetkost kod nas.
:: Bili ste, uz Koydla i Vekića, naš predstavnik na Venecijanskom bijenalu. Koliko je ono promijenilo vaš profesionalni život?
Publicitet koji se uvijek stvori oko Bijenala koristan je u smislu određene reklame, publika se malo više zainteresira za vaš rad i to je dobro. Sudjelovanje na Bijenalu bilo mi je iznimno iskustvo i na trenutak sam se osjećao djelom svjetske scene. No, ništa se nije dogodilo u smislu daljnje afirmacije u Europi. Kao što se to nije dogodilo nikad otkad hrvatski umjetnici sudjeluju na Venecijanskom bijenalu.