Kao prvo, čestitke na knjizi. Plijeni svojom duhovitošću, pronicavošću i jednostavnošću...
Hvala!
Očito je da ste prič(ic)e skupljali dulje vrijeme. Što vas je nagnalo da ih tek sad okupite u zbirku?
Čekajući operaciju srca, prošlog sam ljeta napokon imao dovoljno vremena skupiti putopise i dnevnike koje sam u prošlih dvadeset godina pisao za novine. Iz šturog časopisnog jezika proširio sam ih u bogatije izvještaje s osobnom notom. Dodao sam svoju intimnu i obiteljsku dimenziju. Onda sam se latio pisanja priča i anegdota, za koje sam mislio da ne smiju pasti u zaborav. U tome sam stvarno uživao. Na kraju sam sve pomiješao na način koji čitatelja može održati budnim. I uspjelo je. Kritičari su zadovoljni, a čitatelji mi šalju poruke i mailove da sam ih do suza nasmijao. To mi je najveća nagrada.
Koliko ste putopise morali dorađivati? Jesu li u originalu imali sličnu formu ili su bili više u natuknicama?
U putopisima sam osnovnoj informaciji dodao više sadržaja. Više začina. Nekim likovima, koje sam spominjao samo imenom ili po funkcijama, dodao sam najznačajniji dio karaktera. Neke druge, neznačajne sam izbacio. U hrvatsku verziju dodao sam Priču o Lačnom Franzu i izbacio duži dnevnik u kojem sam govorio pretežno o slovenskoj svakodnevici, za koju sam pretpostavio da hrvatske čitatelje neće zanimati. Putopisi su u svojim novinskim izdanjima bili puni fotografija i pompoznih međunaslova. U mojoj knjizi toga nema, osim fotografija iz mog osobnog albuma ispred svakog poglavlja. “Druga žena u haremu” je džepna knjiga, takozvano lako štivo.
Posvećena je vašem dobrom prijatelju, nažalost, pokojnom Darku Glavanu? “Komunicirate” još s njim?
Darko je bio jedan od mojih najboljih prijatelja. Bili smo zajedno na koncertu Santane u Varaždinu. Tamo negdje poslije pete pjesme okrenuo sam se i nije ga više bilo iza mene. Od Darka sam naučio mnogo toga o glazbi, o slikarstvu, o literaturi. Bio mi je kao stariji brat. Kad napišem neku novu pjesmu ili kad na koncertu izmislim neku novu najavu u djeliću sekunde, uvijek pomislim bi li se Darku sviđali moji najnoviji stihovi ili kakvu bi mi primjedbu dao iz publike. Nedostaju mi naše debate o košarci, kulinarstvu i stripovima. Darko je bio topla duša s iznimnim smislom za humor. Njegove dosjetke bile su mi najomiljeniji začin naših druženja.
Za razliku od mnogih slovenskih izvođača koji su pjevali na “srbohrvaščini”, vama je uvijek najbolje pristajalo pjevanje na slovenskom jeziku. Jesu li vas komercijalni razlozi pritisnuli na hrvatske prerade vaših pjesama, za koje nisam siguran da su privlačne i širim masama?
Pisanje i pjevanje na hrvatskom veliki je izazov. Drugi jezik ti daje neku novu slobodu. Puno stvari ti ide lakše iz duše. Kao da u sebi stvoriš nekog novog, nekog tko ima pristup do osjećaja, do kojih ti ne možeš. Teško je to objasniti. Ali znam da je bilo kakvo stvaralaštvo iz komercijalnih razloga kratkog daha. Svoje hrvatske tekstove originalno pišem na hrvatskom jeziku, to nisu prerade. Željko Bebek snimio je moju “Volim kako volim” na svom novom albumu. “Traži se dečko” u izvedbi grupe Eni bio je jedan od najslušanijih radijskih hitova u Hrvatskoj. Da imam hrvatsku putovnicu, vjerojatno bih te 2008. godine bio u utrci za Porin. Danas na koncertima publika bez problema i predrasuda pjeva moje pjesme “Kosa boje srebra”, “Što bi mi bez nas”, “O mladom studentu i udanoj ženi”, “Za šaku ljubavi”. Čak su i najšire mase čule za mene. To je dobar znak.
Dežulović vas je već u predgovoru “oprao” zbog posljednjeg albuma na kojem pjevate Čolića, Parni valjak... pa neću stiskati ranu. Samo kratko: baš je dotle došlo? Takvo je stanje s prodajom glazbe i životom glazbenika na ovim prostorima?
Zamjerati dobrim pjesmama što su postale hitovi pogrešan je stav. Gotovo dvadeset godina skupljao sam hrabrost da snimim svoje verzije tih divnih pjesama. Nisam ih snimio iz komercijalnih razloga, nego obrnuto jer sam svojim verzijama svojoj publici pokazao kako ih ja osjećam. Album “Tragovi u sjeti” doista je međuprojekt u mome autorskom opusu, ali odluka za obradu velikih pjesama nije bila donesena zbog nedostatka moje stvaralačke muze, nego baš obrnuto. Htio sam provjeriti, rame uz rame s najvećima, koliko vrijedim.
Pa tu nije bilo nikakve dvojbe. Jeste li sad zadovoljni?
Zadovoljan sam.
Na koncertima volite između pjesama pričati viceve i neke duhovite zgode/anegdote. To su stvari koje izmislite, čujete...?
Dramaturgija koncerta sama po sebi traži da se neke pjesme najave zbog sadržaja ili na način koji objašnjava njihov izbor u program. Komunikacija s publikom vrlo je važna. Koncert je ceremonija koja ima svoj uvod, zaplet, kulminaciju i rasplet. Najčešće improviziram. Budući da volim razgovarati s publikom, često zajedno pronađemo temu za razgovor. U posljednje vrijeme toga je manje jer imam toliko dobre glazbe u programu da je šteta previše govoriti.
Hoće li sljedeća knjiga biti zbirka tih pričica?
Ne. Sljedeća knjiga bit će pravi roman. Imam dobru ideju za koju vjerujem da će uspjeti. Fikcija, seks, nostalgija i crni humor. Samo da nađem vremena.
Nakon onako iskrene priče o Lačnom Franzu u knjizi, suvišno je išta pitati o novom okupljanju, ali ipak – opet nekad neka turneja...?
U glazbi ostao sam samo ja. Ostali dečki u slobodno vrijeme igraju ping-pong. Ali nikad ne reci nikad. ‘ko zna?
Uskoro će u Zagrebu koncert za Dan žena. Imam dojam da ste postali ženama jedan od omiljenih pjevača. Nekadašnji je cinizam i crni humor zamijenila romantika?
Izvrsno se osjećam u ulozi kod žena omiljenog pjevača jer je simpatija uzajamna. Sve stvari u životu više volim raditi sa ženama nego s muškarcima. Osim košarke. Košarku volim igrati s muškima. Mnogi kolege zavide mi na statusu. Ja sam osjećajan i romantičan i toga se ne stidim. Žene imaju vrlo rafiniran smisao za humor pa ih moj umjereni cinizam zabavlja gotovo na telepatskoj razini. Na mojim koncertima nema glume. Ja ih cijelo vrijeme otvoreno volim. Žene imaju dovoljno glume u svojim svakidašnjim životima.