Predsjednik Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, poznati pjesnik, esejist, likovni i književni kritičar te član suradnik HAZU Zvonko Maković uime društva zatražio je susret s prvim čovjekom Ministarstva kulture Berislavom Šipušem u vezi s Hrvatskim povijesnim muzejem. Je li susret dogovoren?
– U nastupnome govoru kada sam jesenas izabran za predsjednika DPUH-a, naglasio sam kako želim aktivno društvo koje će biti korektiv kulturne politike, ali i da nudim stručnu suradnju na onim područjima na kojima naši članovi mogu participirati. Kao prioriteti nametnule su mi se pripreme Zakona o muzejima i Zakona o zaštiti kulturne baštine. Obratio sam se ministrici kulture Andrei Zlatar Violić i njezinoj pomoćnici Vesni Jurić Bulatović i pitao u kojoj je fazi Nacrt zakona o muzejima. Rečeno mi je da ću pravovremeno saznati na čemu se radi. Inzistirao sam da se struka i javnost upoznaju s dokumentom prije nego što stignu na sjednicu Vlade i Sabora. Dogodilo se da je Ministarstvo već poslalo Nacrt, a da struka i javnost nisu bili upoznati. Pokrenuo sam kampanju kroz medije i organizirao tribine u DPUH-u i javnost se senzibilizirala. Nije se raspravljalo samo o zakonima nego i o lošoj muzejskoj praksi sadašnjeg Ministarstva u vezi s najznačajnijim nacionalnim muzejem, a to je Hrvatski povijesni muzej koji u 169 godina postojanja nije doživio mučniju situaciju. Organizirao sam tribinu na koju su bili pozvani najrelevantniji stručnjaci HPM-a, ravnateljica Ankica Pandžić i članovi Upravnoga vijeća Vinko Ivić, Miroslav Gašparović i Stjepan Ćosić. Otkrilo se da o mnogim stvarima ni oni ne znaju, jer je Ministarstvo formiralo paraupravu nazvavši je Uprava Projekta na čelu s Berislavom Šipušem, po struci glazbenikom, s pomoćnicom ministrice Vesnom Jurić Bulatović i stručnjakinjom za marketing te povjesničarom Ivicom Prlenderom. Kada je zamjenik Šipuš u Saboru progovorio što bi Hrvatski povijesni muzej trebao biti, struka je ostala zgranuta. Na tribini smo zaključili da nam dođe to paratijelo Hrvatskoga povijesnog muzeja te upozna i legalnu upravu, struku i javnost koja je, konačno, platila enormna sredstva za nešto što prekraja tim evidentnih nestručnjaka. Tribina je održana 18. ožujka, poziv je članovima tzv. Uprave Projekta poslan 24. ožujka. Predložili smo da se tribina održi tjedan nakon Uskrsa, no odgovor nismo dobili. Dakako, uopće mi nije namjera stati na ovome.
U Ministarstvu kulture tvrde da su voljni mijenjati prijedlog Zakona o muzejima, ali očekuju konkretne primjedbe?
Da nisam preko DPUH-a, a na poticaj muzejskih stručnjaka, pokrenuo pitanje Zakona o muzejima, velika je vjerojatnost da bi se onako nepripremljen prijedlog Zakona usvojio u Saboru. Govorim to jer je bilo više slučajeva da su se usvajali nepripremljeni zakoni, a posljedice se otkrivale naknadno. Organizirana je u međuvremenu skupština Hrvatskog muzejskog društva na kojoj je izabran tim koji radi na izmjenama i dopunama Zakona, pa se nadam da će na jednu od budućih sjednica Sabora taj dokument doći dobro pripremljen. Što se pak Ministarstva kulture tiče, bilo bi kudikamo bolje da na sjednice Vlade i Sabora nisu slali nacrt koji nije prošao valjanu proceduru. Vidjet ćemo ovih dana što je izabrani tim muzealaca dogovorio i čime će se mijenjati prijašnji Nacrt zakona. Jedan od dobrih prijedloga bio je da se ide iznova s nacrtom jer su nužne radikalne izmjene.
Što se to događa s muzejem u Vučedolu?
Muzej Vučedolske kulture treba promatrati kao dio složenijega projekta iz 2005. godine koji zajednički financiraju Vlada RH (25%) i Razvojna banka Vijeća Europe (75%). Taj projekt košta 30,215.654 eura (226,288.358 kuna), a cilj mu je oživiti područje teško pogođeno ratom. To znači da bi se, uz gospodarski aspekt, razvijali i kulturni potencijali te kroz partnersku suradnju država, regija i gradova bolje povezalo područje Podunavlja. Dva segmenta ovoga projekta realizirana su, i to gradski muzeji u Vukovaru i Iloku, za što je bila potrebna potpuna obnova dvoraca Eltz u Vukovaru i Odescalchi u Iloku. I ne samo muzeja nego i okoliša. Muzej na Vučedolu odavno je izgrađen po vrlo dobrom projektu arhitekta Gorana Rake. Postav su radili najbolji stručnjaci, a to su ravnateljica Muzeja u Vukovaru Ruža Marić i arheolog dr. Aleksandar Durman. Međutim, muzej nije otvoren, godinama je erodirao okružen korovom u zapuštenom okolišu bez cesta koje bi ga povezale s onom koja spaja Vukovar i Ilok. Zašto je to tako, više zna sadašnja ekipa u Ministarstvu kulture koja je naslijedila onu prethodnu koja je pokazivala veliku agilnost da se trima muzejima s teško stradalog područja dade kulturni i gospodarski poticaj. Odgovornost vidim i u radu i ponašanju pomoćnice ministrice Vesne Jurić Bulatović, pa i u njenom nakaradnom kadroviranju. Ne znam kako tumačiti izbor privremenog ravnatelja ovog muzeja u osjetljivoj fazi njegova dovršenja kada je na to mjesto postavljena potpuno nestručna osoba. U zapisniku 6. sjednice Hrvatskog muzejskog vijeća iz 2013. stoji da je pomoćnica ministrice Vesna Jurić Bulatović izvijestila Vijeće kako je Vlada donijela Uredbu o osnivanju Muzeja Vučedolske kulture, a za privremenog ravnatelja imenovan je Dražen Alerić. Alerić iza sebe nije imao baš nikakvu stručnu referenciju po kojoj bi ga se izabralo na ovo mjesto, osim što je visokopozicionirani član HNS iz Osijeka gdje sada obnaša dužnost pročelnika odjela uprave gradske vlasti. Na svu sreću, sadašnja je ravnateljica Muzeja Vučedolske kulture visokostručna osoba, arheologinja Mirela Hutinec, i predviđa se otvorenje tijekom ove godine, ali ostaje pitanje tko je odgovoran za odugovlačenje i nepotrebno utrošena golema sredstva u obnovu nečega što je prije tri-četiri godine bilo kvalitetno dovršeno.
Treba li upravljanje nad dubrovačkim zidinama oduzeti Društvu prijatelja dubrovačke starine kako to traže gradonačelnik Dubrovnika Andro Vlahušić i Ministarstvo kulture?
Dakako da se ne treba oduzimati nešto što ovo časno Društvo već 60 godina vodi i pridonosi svima, gradu Dubrovniku prije svega. Kada je prije nešto više od godine Sabor donio Zakon o obnovi ugrožene spomeničke cjeline Dubrovnika, pokazalo se da je taj zakon sporan, da dovodi u pitanje pravnu sigurnost i udruge civilnog društva. Ono što sam rekao da se lako moglo dogoditi nedavnim usvajanjem Zakona o muzejima, a da se prethodno nije digao glas javnosti, rekao sam baš zbog ovakvih spornih saborskih izglasavanja. DPUH je među prvima reagirao, pa je organiziralo tribinu na kojoj su relevantni stručnjaci razotkrili što je posrijedi i što se nastoji ovim zakonom izigrati, a za čiju korist. Rečeno je kako Dubrovnik već četiri godine dobiva polovicu od svih prihoda zidina, pa je u 2013. dobio 26 milijuna kuna a da ništa dotad nije uložio u baštinu. Tražilo se tada, kao što tražimo i danas, da se trenutačni politički folklor makne iz vulgarnog eksploatiranja kulturne baštine, nečega što pogoduje uskoj skupini političke moći. Činjenica da gradonačelnik Dubrovnika i bivša ministrica kulture pripadaju istoj stranci, HNS-u, sigurno vodi u neke zaključke. Činjenica je i to da su u mandatu Andree Zlatar Violić nedopustivo često favorizirani upravo članovi te strančice koja jedva da ima 1% glasačkoga tijela. DPUH ne pripada nikakvoj političkoj, dakle ni interesnoj skupini, a na tribini posvećenoj dubrovačkim zidinama gostovali su najveći stručnjaci poput akademika Vladimira Markovića, Igora Fiskovića i Tonka Maroevića te Snješke Knežević, Drage Miletića, Predraga Markovića, Marka Špikića...
Hoće li Društvo reagirati i na temu dubrovačkih ljetnikovaca oko kojih godinama javno istupa Nada Grujić?
Nada Grujić je u sadašnjoj upravi Društva, a i da nije, njezin enormni trud i zalaganje za afirmaciju iznimnog dijela naše spomeničke baštine, kao što su dubrovački ljetnikovci, zaslužio bi našu podršku. Upravo je Nada Grujić svojim radom uključila ljetnikovce u širi europski kontekst i proširila značenje naše baštine. Istina je i to da su ljetnikovci lak plijen za eksploataciju, za eroziju svih vrsta, pa i potpuno uništavanje. Za zaštitu ovoga spomeničkoga segmenta nužna je stalna briga, kako povjesničara umjetnosti i konzervatora tako i pravnoga resora.
Pratite li situaciju oko šibenske katedrale i obnavljanja šibenskih tvrđava?
Dakako da pratim što se događa u Šibeniku, a kada su se problemi oko portala katedrale i zidanja grobnice za biskupa u njoj najviše zahuktali, organizirana je tribina u Šibeniku na kojoj su, uz šibenske konzervatore, sudjelovali i kolege s mojega bivšega odsjeka na Filozofskome fakultetu, Predrag Marković i Marko Špikić. Marković je svojom hvaljenom i nagrađivanom monografijom posvećenom šibenskoj katedrali sigurno najbolje upućen u sve vrijednosti ovoga spomenika svjetskoga značenja. Njihove razborite ocjene su i meni pomogle da jasnije sagledam težinu problema koji je jednim nesmotrenim činom lokalne sredine teško oštetio ovo vrhunsko djelo. Međutim, baš na tome primjeru može se vidjeti kako ponekad baštinici nisu vrijedni onoga što su naslijedili, da je katedrala mnogo veći kompleks vrijednosti nego što ga lokalna vlast, pa i neki domaći stručnjaci mogu razumjeti. Postavljanjem onih karikatura od skulptura na fasadu kao nadomjestak za originale, govori kako se može lako dogoditi da se takvim zahvatom katedrala skine s popisa UNESCO-ove baštine, a da egocentrizam biskupa narušava crkvu koju bi on trebao voditi. U Šibeniku postoje i drugi problemi, a to je i interpolacija građevine u zaštićeno područje na Peškariji. Struka je i ovdje dobro reagirala kada je uzela u obzir činjenicu da je zemljište građevno, ali i da se neprimjerenom visinom može teško oštetiti cjelina u kojoj se taj objekt podiže. Što se tiče obnove tvrđave sv. Mihovila i postavljanja u nju pozornice, tu je učinjen kompromis koji nikoga nije oštetio: grad je dobio atraktivno mjesto za bogate sadržaje, a tvrđava je obnovljena pod nadzorom stručnjaka. Dragocjenost nekih velikih spomeničkih kompleksa, recimo Dioklecijanove palače u Splitu, i jest u tome što tu gledamo vrijeme, povijest, sve slojeve koji zadivljuju u suživotu. Antički sloj palače sigurno je njezin najvredniji dio, međutim, kasnije ugrađeni sadržaji kao što su katedrala i krstionica, pa ranosrednjovjekovne crkvice u zidinama, gotičke i renesansne palače daju čitavom kompleksu mnogo veće značenje. Spomenik je vredniji što je ispunjeniji životom, ali životom koji cijeni prošlost, a isključuje agresiju.
Što mislite o strategiji kulturnog razvitka Zagreba?
O toj strategiji vodile su se i vodit će se rasprave. Mislim da je to dokument koji potvrđuje sadašnje mogućnosti grada i projekcije u skoroj budućnosti. Zagreb ima itekakvih potencijala i oni su potencijalno dobro zastupljeni u strategiji. Nijedan drugi grad u bližem okruženju ne ulaže u sve segmente kulturne produkcije i konzumacije kao što to čini Zagreb. Bio sam četiri godine aktivan u gradskoj politici i tim sam iskustvom mnogo naučio, pa i to da dijelim želje od mogućnosti. Činjenica je da Zagreb u postotku izdvaja mnogo više nego što izdvaja država, činjenica je da taj iznos nije onakav kakav je još nedavno bio, ali je činjenica i to da za taj manjak nije odgovoran samo Grad nego država koja je nizom intervencija oslabila resurse lokalne uprave.
Zagreb treba srednje veliku dvoranu za glazbeni teatar. Zašto se spominje gradnja dvorane za Dramu HNK?
To je najveća besmislica o kojoj slušam. Odavno je u HNK trebalo odvojiti dramu od opere i baleta. Međutim, nužno je izgraditi novu zgradu za operu i balet, jer su se upravo tu dogodile velike koncepcijske, pa i strukturalne promjene. Nije slučajno da se svugdje u svijetu grade nove zgrade opere, od već davne, čak četvrt stoljeća stare pariške Bastille, do opera u Hamburgu, Kopenhagenu, Helsinkiju, Oslu, Ateni... Sve je to izgrađeno zato što opera i balet doživljavaju svoj puni procvat. Zgrada HNK sasvim je dobra za dramski ansambl, ali je nedovoljna kada su u pitanju iole ambiciozniji operni i baletni projekti. Pa operu ne čini samo pozornica nego i orkestar. Rekao bih kako tu postoje temeljni nesporazumi koji evidentno proizlaze iz neznanja. Nadalje, sigurno da je nužno izgraditi i novi multifunkcionalni izvedbeni centar u kojemu bi se održavali brojni kazališni festivali, plesne manifestacije, gostovanja i predstave vrlo bogate neovisne produkcije. Jedan navedeni primjer nipošto ne isključuje drugi, jer nova zgrada opere i baleta trebala bi biti zajednička svojina grada i države, dok bi multifunkcionalan izvedbeni centar bio isključivo gradski.
>> Jedino ispravno je da Sabor odbije Zakon o muzejima
>> Maković o Zlatar: Besramno je što se nijednom nije zamislila nad svojim radom
Multifunkcionalni izvedbeni centar je možda pravo rješenje . drama u ovoj staroj opernoj kući nije baš neki izbor . . Ljubljana ima Cankarjev dom , to je nešto što bi i Zagrebu dobro došlo , međutim , nije to baš prva briga ovoga grada ...