“Rebel Star”, jedan od opravdano najcjenjenijih bendova u regiji, trećim je albumom, nazvanim imenom benda, nadišao nahvaljena dva prethodnika: “So” i “Kalifonija”. Prošlotjedni nastupi u Zagrebu i Rijeci bili su povod za razgovor s liderom Milanom Glavaškim.
Za početak, čestitke na odličnom posljednjem albumu, jednom od dva-tri najbolja od najboljih koji su objavljeni lani u cijeloj regiji. I dosad vam je išlo dobro, ali sada kao da se više toga poklopilo: od kvalitete pjesama do produkcije, koja je možda prvi put na razini materijala.
– Hvala! I meni je snimanje ovog albuma bilo najljepše do sada, mislim da se to čuje.
Zadržimo se još malo na produkcijskoj razini. Potpisani ste kao producent, jeste li se ovaj put sustavnije pozabavili tim dijelom nastanka glazbe?
– Ovaj je album izašao iz moje kućne radinosti, iz studija koji imam u podrumu. Razlika na novom albumu prije svega je u tome što smo tretirali sobu studijskom zvučnom izolacijom pa je nekako bubanj prodisao, što smo sve pjesme svirali dugo prije snimanja pa smo i aranžmane prilagodili da uživo zvuče odlično i na kraju što nismo puno filozofirali. Dobar prostor, dobri mikrofoni i prosvirane pjesme. Mislim da od tog principa nikada neću odstupiti.
Sklapate svoj studio od stare otpisane opreme. Sve to kako biste postigli analogni vintage zvuk?
– Sklapam studio od instrumenata i opreme s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih, nešto od toga je otpisano i ide na servis, a nešto je kao novo. To je počelo 2006. od jednog malog audio interfacea i kompjutora i od onda svaki dan napreduje k jednom vintage studiju u kojem se mogu raditi ozbiljne stvari. Mislim da imamo više od dvadeset gitara, oko desetak klavijatura i nekoliko starih pojačala, mikrofona, miksera itd. Nevjerojatno je koliko smo kvalitetnih instrumenata našli u Mađarskoj i Srbiji. Svirali smo s Chuck Prophet i Mission Express i oni su se “zalijepili” za jednu staru japansku gitaru koju sviramo, ali nisam popustio. Nije mi cilj da moji albumi zvuče starinski, prije mi ti instrumenti dođu kao pomoć pri produkciji jer većina ima vrlo specifičan zvuk i sjajno sjede u miksu.
Zbog nekih aranžerskih elemenata, i upotrebe klavijatura, ispalo je da na ovom albumu nekoliko pjesama baca dosta na Black Keys. Zvuči čak kao da ste namjerno to isticali, iako su melodije potpuno originalne i vaše. Ima li se tu što posebno za reći?
– To je zanimljiva usporedba s obzirom na to da sam imao priliku jednom družiti se i popričati o produkciji s Danom Auerbachom i došli smo da sličnih zaključaka. Mislim da je sličan princip posrijedi, zadržiš bend na malo kanala, istakneš dionice upotrebom instrumenata koji specifično zvuče i onda sve to izvedeš uživo dvostruko moćnije nego na ploči. Volim i gledao sam nekoliko puta Black Keys, ali su od daleko od omiljenog benda. Meni je i dalje Danov solo album “Keep It Hid” nešto najbolje što je napravio. Ono što je sigurno jest da nismo odrasli na istoj muzici pa, iako slično razmišljamo, produkcijski tu se sličnost i završava.
U kakvom ste raspoloženju pisali apokaliptičnu uvodnu pjesmu „Ptice“?
– “Ptice” su apokaliptična slika, više kao scena ili kadar iz nekog filma u kom se moj sistem vrijednosti ruši. Pisao sam je kao neku poruku djeci o tome kako su nas naši vođe iznevjerili, kako je teško održati princip normalnog građanskog života i kako ih treba tražiti do kraja svijeta.
Za „Rebel Star“ se govori da je srpsko-mađarski bend s hrvatskim diskografom. Otkud ta razbacanost? Kako se to održava na probe i dinamiku rada benda?
– Rebel Star je internacionalni bend koji već punih 14 mjeseci (smijeh) ima stalnu postavu u Budimpešti i okolini. Ranije smo bili bend sastavljen od članova mojih starih prijatelja iz Srbije i nas što smo ovdje u Mađarskoj, ali to nije trajalo zbog obveza i nemogućnosti da redovito probamo. Onda su se bendu pridružila dva Engleza koja već dugo žive u Pešti, Mike na basu i Ashley na gitari, i na kraju posljednji član benda Csaba na klavijaturama. Konačno smo došli do sjajne postave koja na koncertima sada zvuči kao neka zahuktala lokomotiva. Bend konačno funkcionira onako kao treba – redovite probe u našem studiju, uz dobro vino. Izdavač iz Hrvatske tu je zato što je dobar izdavač. Rade s nama i ne smeta im što pjevamo na domaćem.
Koliko promjene postave, a bilo ih je nekoliko tijekom ova tri albuma, utječu na promjenu zvuka?
Sada je tu najveća promjena zvuka baš zato što je stalna postava. Do sada je teško bilo definirati zvuk.
Što vas je odvelo na to da živite na relaciji Budimpešta – Amerika? Sada, koliko mi je poznato, u prvom redu živite u Budimpešti?
– Živim u Budimpešti i Sent Andreji već trinaest godina, s izletima u Ameriku nekoliko puta na maksimalno godinu dana. Bavim se informacijskim tehnologijama u energetici i ovdje sam uvijek nalazio dobar posao u struci. Krenuli smo supruga i ja dosta neobvezno jer smo samo tri sata vožnje od kuće u Bečeju, a onda su došli dobri poslovi, obrazovanje, djeca, kuća i na kraju, naravno, bend. Jako mi je bitno da posao bude kreativan i da u sebi ima puno inženjeringa, osobno samo tako uspijevam skupiti energiju za aktivno bavljenje muzikom. U Americi nisam bio u tom sistemu pa odatle i povratak u Europu.
Jeste li probali osnovati bend u Americi?
– Nisam, kao što sam naveo, tamo je nekako drugi tempo i ljudi se teško amaterski mogu baviti glazbom ozbiljno. Ne radi se tu o količini posla i tko radi više, ovdje se vrlo ozbiljno radi. Mislim da moju glazbu publika u Srbiji i Hrvatskoj tolerira i da postoji krug ljudi koji nas prati bez obzira na to što nismo profesionalci i komercijalizirani do panja.
Super je što niste pali u zamku pjevanja na engleskom kao bendovi koji se zavaravaju da će time lakše napraviti proboj u inozemstvu. Jeste li ipak razmišljali o tome?
– Nikada nisam razmišljao pisati na engleskom, ali razmišljam da prepjevam jedan dio materijala da bi bend mogao svirati izvan ex-Yu. Nekoliko su me puta u intervjuima pitali isto i čini se da se moji odgovori ne sviđaju baš svima. Radim, čitam i slušam muziku na engleskom cijeli život i osobno ne uspijevam postići kvalitetu teksta i opisati slike kao što umijem na srpskom ili hrvatskom. Da se razumijemo, jednostavne poruke i slike možemo pisati odmah, ali moj kriterij za tekst je užasno visok. Drugi autori možda nemaju taj problem.
Za posljednji album izjavili ste da je Rebel Star sada najbliži originalnoj zamisli. Koja je originalna zamisao i ne mijenja li se ona sama tijekom godina?
– Tu ste potpuno u pravu, Rebel Star zamisao je bila da imam peteročlani bend koji odlično svira i čiji se utjecaji završavaju tamo negdje 1973. u Laurel Canyonu kod Los Angelesa. To naravno ne zvuči tako, nego kao hibrid svega što volimo. Moja se zamisao nije mijenjala puno s godinama, meni je ovo kao klasična muzika, uvijek se mogu vratiti na “After The Gold Rush” i kazati kako je zvuk dostigao svoj vrhunac kada je Young snimio tu ploču. Stoga ime trećeg albuma nosi ime benda i označava da smo najbliže zamislili.
Jeste li zadovoljni reakcijama po cijeloj bivšoj regiji? Čini se da imate razloga biti...
– Zadovoljni smo reakcijama u Hrvatskoj i Srbiji i vidimo da nam publika polako raste. Ne očekujemo previše, bend svira zato što članovi vole ovaj zvuk i zbog ljudi koji potpuno posvećeni dođu na koncerte. Od ovoga se ne može nešto zaraditi, ali može se dugo svirati i komponirati.
Kako vidite razlike između pojedinih zemalja u regiji kad je riječ o sceni i glazbenoj infrastrukturi?
– Ne vidim neku razliku, možda u Hrvatskoj ima nešto bolje opreme, ali su ljudi podjednako fantastični kada dođu na koncerte.
Vidite li se ubuduće kao producent drugim bendovima?
– Rado bih to radio, moje je slobodno vrijeme najveći problem, ali ako netko zaista želi surađivati, znat će kako me naći.