– Sparina. Tijelo pulsira, a vrelina kao da kida kožu... Ne pomaže ni hlad. Ali, kraj sela Cokuni, već nakon par udaha, vraćamo se u život. Tu, nadomak mora, pronašli smo pravu pravcatu oazu – pašnjake i šumu prepunu aromatičnog bilja. Čista priroda i svjež zrak. Ususret trči nekoliko pasa, a za njima magarci – Nina i Jango. Kao pravi domaćini pokazuju put do kuće na čijem pragu stoji Aleš. Vlasnik imanja , inače pravnik iz Ljubljane, a Saša, njegova supruga, liječnica je. Prije trinaest godina promijenili su sve – državu, jezik, zanimanje, okruženje... Iz Ljubljane su se preselili u Istru i nabavili prvo stado koza od čijeg su mlijeka proizveli svoje prve sireve. Danas, na imanju od 60 hektara, živo pravo malo životinjsko carstvo Winkerlovih.
– Ništa baš nisam znao o kozama, a kamoli o siru – priznaje nam Aleš. No, čovjek uči dok je živ, korak po korak, i evo, danas imamo ovo što imamo. Kupili smo zapušteno imanje i nekoliko koza da krče neprohodnu šikaru, a stado nam danas broji čak 200 vjernih partnerica u poslu. Tako je nastala i ideja o siru od kozjeg mlijeka. Pomogao nam je tehničar Mark Jaklič, a ostalo smo učili u hodu – prisjeća se Aleš.
Njihova stancija Kumparička datira iz 14. stoljeću, a danas je posve obnovljena. Jedinstvena je jer su na jednom mjestu i životinje i sirana.
Koze slobodno pasu i ne dohranjuju ih, a mlijeko ne pasteriziraju. Sve je ekološki uzgoj. Kolutovi polutvrdog, inače Alešova najdražeg, sira stoje na drvenim policama zrionice. Najstariji sirevi ondje su i tri godine. Svježem siru dodaju istarski šafran. Od amatera su postali šampioni. Obitelj Winkler do sada je za svoj sir osvojila šest zlatnih medalja. Na Kumparički rastu i njihova djeca Bora (10) i Titu (16) koji im pomažu u svemu.
– Nisam mogla ni sanjati da ćemo ikad imati ovakvo što. Bio je to iznenadni prijelaz iz grada u prirodu. Ali, svi uživamo u tome – istaknula je supruga Saša. Ova neobična obitelj organizira i ture za sve zainteresirane koji žele posjetiti njihovo imanje, pomusti kozu, napraviti sir, postati pastir na jedan dan, dobro pojesti te navečer zaplesati oko vatre i dočekati zoru.
– Mi ovdje živimo, brinemo se o životinjama, proizvodimo, ali volimo i upoznavati nove zanimljive ljude. Naša su vrata uvijek otvorena – poručili su veseli Winklerovi. Njihovi su se sirevi našli i na menijima restorana visoke gastronomije, a biraju ih i slavni chefovi.