Za usporedbu, veličina Londona otprilike je 1570 kvadratnih kilometara, a Buenos Airesa kao autonomije (središnjeg dijela i provincije) čak 4750. Monstrum je to u kojem se gradskim prijevozom s jednog dijela na drugi vozite satima. No zapravo je fascinantna organiziranost i međusobna povezanost svih dijelova. Kombinacija autobusa, vlakova i metroa ima bezbroj, a linije su češće i od poreznih inspektora na hrvatskoj obali. Cijena je nevjerojatno niska. Za vožnju u središnjem dijelu grada valja izdvojiti cca 3,5 pesosa (manje od 2 kune), dok za onu koja vozi prema provinciji 6 pesosa (cca 3 kune). Usporedite to s onom cijenom autobusne ili tramvajske karte u Hrvatskoj koja stoji više od 10 kuna po jednoj vožnji.
Ne treba ni govoriti kako je zbog te već dugo godina niske tarife prijevoza stvorena kultura među putnicima kojima ne pada napamet ne platiti kartu. Šverc jednostavno ne postoji, pa tako ni kondukteri. Sve je automatizirano i svi koriste čipirane kartice zvane SUBE. Ako moram izabrati omiljeno gradsko prijevozno sredstvo onda je to definitivno vlak. Te plave jurilice koje sijeku cijeli grad uzduž i poprijeko i uvijek imaju prednost, najbolji su izbor, a zbog renovacije postaja već više od godinu dana u potpunosti su besplatne.
I tako, svaki dan otprilike u isto vrijeme oko nekih 10 sati ujutro nacrtam se na postaji Miguelete u mom Pueyrredonu. Mala postaja koja izgleda kao da je proživjela apokalipsu Mad Maxa. S jedne strane u pozadini General Paz, autoput koji dijeli središnji dio grada od provincije, s tisuću automobila koji jure i trube, čini mi se uvijek, bezrazložno. S druge strane pogled puca na napuštene tvornice čiju okolicu krase već davno uvenula stabla. Blatnjava površina posvuda. Tužan prizor koji vjerno nagovješćuje kako za samo nekoliko stotina metara dalje počinje tuga siromaštva u provinciji. Na postaji se nalaze gotovo uvijek isti ljudi. Par školaraca odjevenih u školske uniforme. "Pablo, Gina, Andres, Patto, Osky...", već napamet znam imena i raspored potpisa na uprljanom Adidas ruksaku dječaka s frizurom a la Neymar. Tu je i pjevački duo. Onaj mlađi na pragu je 30-tih, uvijek odjeven u široke hlače tipa BadMad, crnim košarkaškim dresom nepoznatog kluba i bijelom bejzbolaškom kapom na kojoj se zlatnim slovima ističe natpis New York. On je očito oduševljen gangsta stilom Harlema. Onaj stariji već je dobro zakoračio u 50-te. On ne mari za stajling, nosi iste hlače i jaknu koje je kupio valjda još davne 1984. na rasprodaji u ulici Avellaneda. Od svega se najviše ističe njegov nabubreni kapulasti rojo nos koji mu odaje porok. Za sobom vuku jednu akustičnu gitaru, kolica na kojima je pričvršćen zvučnik i dva mikrofona. Za koju minutu započet će dnevnu turneju po vlakovima, a svojom megapopularnom obradom pjesme 'Ojo de cielo' pokušati zaraditi pokoji peso.
A, evo i njega. Očalinko koji neodoljivo podsjeća na Ricka Moranisa iz popularnog filmskog hita s kraja 80-tih 'Draga, smanjio sam djecu'. On će kao i uvijek, unatoč stotinama slobodnih mjesta stajati naslonjen na ulazna vrata i priječiti prolaz ostalim putnicima. Srećom, izaći će već za četiri postaje u Belgrano R. I na kraju - čovjek koji gleda u pod. Već mjesecima gledam njegove prljave crvene hlače, žutu jaknu, crno crvenu vunenu kapu ispod koje viri duga raščupana sijeda kosa. Nikad mu nisam vidio lice, jer baš uvijek, ali uvijek gleda u pod. U trenutku kada stigne vlak poput munje će uletjeti u njega i zauzeti slobodno mjesto u svojoj klasičnoj pozi - pognute glave prema dolje. Da, on je čovjek koji uvijek gleda u pod.
Početkom kolovoza, ne sjećam se točno datuma, krenuo sam prema Palermu. Tamo me čekao Santiago s kojim se već neko vrijeme nisam vidio. Naravno, u pitanju je bila kava i porcija razgovora. Toga dana nacrtao sam se na Migueleteu točno u 10. Pjevački duo bio je tamo. "Senor, buenos dias", uslijedio je obavezan pozdrav, iako se u suštini ne poznajemo. Očalinko je isto tu. On je veliki frajer koji za razliku od većine ovdašnjih ljudi samo kimne glavom. Djeca su bila na svom uobičajenom mjestu, na klupici i nisu se obazirala na nikog... U svom filmu. Ljepotica u dugom crnom kaputu, dvije čistačice koje drže red na postaji, brkati policajac koji ni sam ne zna što tu zapravo radi i da ne nabrajam dalje. Kao i svakog dana svi su tu, samo nedostaje on - čovjek koji gleda u pod.
Osvrnuo sam se oko sebe, ali nije ga bilo. I onda, samo nekoliko minuta prije nego li je vlak stigao, pojavio se netko koga prije nikad nisam vidio. Sjedi gospodin u modrom puloveru, štof hlačama, ulaštenim cipelama, fino podšišan i obrijan. Izgledao je kao glumac iz sapunica. U rukama je držao veliki kartonski natpis "Quiero ganar al cáncer" (Želim pobijediti rak). Obilazio nas je jednog po jednog, pozdravljao i ponosno pokazivao natpis. Stigao je napokon i do mene. "Hola senor, como estas?" Ostao sam iznenađen. Uzvratio sam mu osmijehom i snažno stisnuo ruku. Da, bio je to on - čovjek koji gleda u pod. Njegovo toplo lice vidio sam prvi put u životu. U očima tisuću problema i snagu volje za rješavanje istih. Očalinko je udario dlan o' dlan i poveo gromoglasan pljesak koji se potom prolomio Migueleteom. Sretno starče!
>> Dan prije izbora u Argentini ne rade klubovi, a alkohol je zabranjen svima
Naslov, poanta, sadržaj, razumljivost, kvaliteta teksta, cenzura....