Čika Pero (80): Popio sam 36.750 boca Coca-Cole u pola stoljeća, takvog nema ni u Americi!

Čika Pero (80) pije Coca-Colu. Ujutro, popodne i navečer. Svaki tjedan, svaki mjesec. Iz godine u godinu. Sad će i – pola stoljeća.

– Hoćemo po jednu, jesi za? – pita Pero Ajtman Večernjakova novinara za stolom u Karancu.

Pije male Cole, od 0,25 l. Hoćemo.

– Dvije sam popio doma, jednu popodne i, evo, ovo će mi sad biti četvrta – kaže.

Šminker je. Duga brada, šešir, plavo odijelo, prsten na svakom prstu lijeve ruke. Vitalan.

Obećanje majci – nema vina

– Imam 80 godina, još malo pa ću u prvi razred – šali se pa govori:

– Ne pijem čaj. Ni kavu. Ni alkohol. Samo ovo piće. Čude se turisti kad me vide. Nikome nije jasno da baš svaki dan pijem Colu, ali meni je to posve normalno. Znao sam i po 12 boca u danu popiti kad bi mi se otvorilo – veli ponosno.

– Snimali me Amerikanci, nosili slike kući pa su tamo tražili nekoga tko pije duže od mene. I nisu ga našli, a kako bi? Ima jedan, čuo sam, koji pije Coca-Colu svaki dan posljednjih 20 godina. Ali gdje je taj od mene, ni pola nije stigao. Eto, meni je sad 49 godina punih! Dogodine je jubilej – smije se.

A hoćemo radije Fantu popiti?

– Fantu?! Ono žuto?! Ne. To ne pijem. Nudili su mi jedni 100 kuna da popijem bočicu te neke Fante, ali nisam pristao. Rekao sam im: “Evo, dat ću ja vam 100 kuna, samo da ne moram...” Pijem Colu.

Zašto baš taj napitak?

– Zbog boje. Lijepo izgleda... Volio sam, kao mlad, crno vino. Portugizac. Au... Ali bih znao pretjerati. Točno se sjećam, bio je 13. veljače 1969. godine kad sam majci obećao: “Mama, pet godina neću piti alkohol”. A Coca-Cola, ona je bila najsličnija po boji portugiscu. Pa sam počeo piti tu “vodu”.

Jeste izdržali pet godina bez vina?

– Jesam. Bilo je, istina, je*eno na početku, ali izdržao sam. Do danas više nisam popio kap alkohola. Obećao sam mami, što ćeš, moraš poštovati. Tu nema varanja – veli čika Pero.

A doktor, što vam kaže, kakvo je zdravlje? Škodi li što?

– Doktor?! On i ne zna tko mu je doktor – dobaci netko.

– Istina. Ne idem doktoru. Dobro sam. A što ću tamo, gledati ga? Nije tako lijep... Bila je jedna mlada doktorica, tad sam još otišao, ali više ne... – smije se brk.

– Ne vozim automobil, ne vozim bicikl. Sve na noge cijeli život. I dobro me drže.

Genijalac.

Popili smo sok, a Pero veli:

– Hoćemo još jednu?

Koliko ste bočica popili dosad?

– Pitaj boga. Evo, nek sam pio svaki dan dvije bočice, kad pomnožiš s mjesecima i godinama – ispada 36.750 bočica. A bilo je i više.

Nebojša je, kako mogu pomoći

Čika Pero ostaje u Karancu, a u centru Belog Manastira, na terasi kultne slastičarnice na šetnici, opet veselo društvo.

– Pijem kavu u slastičarnici Galerija No. 1 više od 40 godina – veli jedan. Gazda Ismet Alija (59) kaže:

– Za prijatelje znam napraviti i sladoled od viljamovke! Ne prodajem ga, već podijelim iz štosa. I nitko još nije pojeo više od dvije kuglice. Samo je, naravno, za odrasle. Prvo pokazati osobnu! – veli Alija.

A preljev?

– Nije od čokolade, naravno. Prelijem s malo viljamovke.

Kaže, to je samo za društvo. Sad ga nema... Kad je veselje, on složi jednu kanticu.

– Od 1928. godine mi tu radimo. Djed je radio bombone! Međutim, kad sam se ja rodio, prestao je. To bi bilo djetinjstvo, da ti djed proizvodi bombone... Sad je sin Ibro četvrta generacija ugostitelja.

Nešto dalje, u gradskom kazalištu, glumac Nebojša Šimić (29) završava probu. Poznaje ga cijeli grad, on nasmijava društvo u Belom Manastiru.

– Znao sam se obući i kao žena, sve da bih nasmijao susjede. Kad izađem na pozornicu, u haljinici, u štiklama, svi prasnu u smijeh. Čak mi je i otac rekao: “Sine, dobar si”, pa se ispravio: “Kćeri, bila si super!” – kaže Šimić.

Djeca ga u gradu prepoznaju, viču za njim “Pale, Pale!”

– Glumim u predstavi “Pale sam na svijetu”. Zapamte me.

Ima li novca u glumi?

– Novca?! To je ljubav, pro bono. Radim u Osijeku, u pozivnom centru. Onaj sam koji će vam se javiti na telefon i reći: “Nebojša je, kako vam mogu pomoći?” A glumac sam amater. I znaš, nema ljepšeg osjećaja nego nakon predstave. Kad nasmiješ ljude, kad čuješ aplauz. To je neopisiva sreća! Kakav novac... – kaže glumac iz Belog Manastira.

Telefonom je razgovarao s tisućama ljudi, nepoznatih, iz cijele zemlje.

– Nives Celzijus nazvala je jednom, tražila pomoć. Prepoznao sam je po glasu. Riješili smo problem taj čas. A i ona je, evo, sada glumica. Kolege smo – smije se.

Vadi iz torbe knjigu pa kaže:

– Knjigu fantastike “Mač Avernuma” napisao sam – na orahu! Dugo godina živio sam u Kneževim Vinogradima, a na orahu ispred kuće imao sam najviše mira. Sjeo bih na granu, uzeo papir i pisao. Sad želim napisati nastavak, ali preselio sam se u Osijek, u stanu nemam oraha, pa mi slabo ide...