Crna kraljica, skiper, rendžer, kaskader, vitez, a bila je i europska boksačka prvakinja

Crna kraljica je skiper. S Jadrana. A rendžer s Medvednice je filmski kaskader. Vitez koji ovog vikenda u Donjoj Stubici mačem brani Franju Tahija je – europski prvak u savate-boksu. Nije ovo zagonetka, to je ista osoba. Dubravka.

– Ima sigurno još toga, ali tko će se svega sjetiti – smije se skromno Duda. Svestrana je, rijetka osoba s toliko zanimanja i lica.

Nitko nije ispod stola

Po Donjoj Stubici ovaj tjedan hoda s – mačem. Nitko ni da trepne, a kamoli da se sakrije pod stol. Navikli su, ona im je susjeda, uostalom Buna još traje, održava se za vikend.

– Jedina sam među vitezovima, idem s muškarcima ravnopravno u dvoboje, nastupam u borbama Tahijevih vitezova i Gupčevih seljaka. Moj je zadatak obraniti susjeda Zdravka, on je Franjo Tahi. Mi se već danima ne skidamo iz kostima Seljačke bune, a ovog vikenda u Donjoj Stubici počinje Seljačka buna, jubilarna deseta... – govori Dubravka Boroša (39). Sve ostale djevojke i gospođe iz Stubice, u bitki su – dame. A mač?

– Puknuo je u borbi već osam puta. I nije ta borba, koja je turistički adut kraja, posve šala, spada u onu kategoriju “ne radite ovo kod kuće”. Jedino je pravilo u borbi – pazi na drugoga. Jer, vrlo lako netko od nas može se ozlijediti.

Dubravka, kao pravi vitez, nosi lanene hlače i košulju, podlaktice su joj omotane kožom, a preko svega pancirna košulja teška 12 kilograma.

– Napravila sam je sama.

Oko pasa nož.

– Turski plijen. Odličan za rezati kobasice i špek.

Ima i torbicu za zlatnike.

– Nema zlatnika, samo mobitel.

Dubravka je i – Crna kraljica.

– Turisti me mogu vidjeti na Medvedgradu. Dočekam ih u crnoj haljini, sa zlatnom krunom i perjem, kao i prava Crna kraljica. Ljudi me prepoznaju pa se zna dogoditi da dođem u Zagreb na Dolac, a čovjek mi priđe i pita: “Jeste li vi Crna kraljica?”

Ide li crna haljina u vešmašinu?

– Ne, pere se na ruke.

Prolazimo Donjom Stubicom prema Termama Jezerčica, a Dubravku svi pozdravljaju.

– Pravi posao mi je čuvar parka prirode Medvednica. Rendžer. Svaki sam dan gore, s automobilom ili pješke, bilo –20 ili +30. Tražim krivolovce, brinem se o šumi. Točno znam tko je gdje prošao, poput Indijanke sam, pratim tragove. Čovjek brzo nauči vidjeti po tragu kad je tko prošao, u kojem je smjeru išao... životinja, čovjek, automobil, traktor. Osim vrganja i kestena, u manjim količinama, ništa ne bi smio nositi s Medvednice. Ni cvijeće, sve je zaštićeno...

Koje je jelo najbolje gore?

– Štrudla od jabuka!

Što još rade rendžeri?

– Pola sam života u šumi. Eto, spašavamo one koji su zapeli u snijegu. Off-road vožnja... U pravilu smo u paru, no zna se dogoditi i da usred noći sama hodam po šumi, idem s posla. I sama sebi ne vjerujem, kako to da te nije strah. Jednom, vraćala sam se od vrha s posla prema Stubici, bila je noć, a ja čujem neko šuškanje. Kad ono, iz grma izađe krava! Pobjegla je i izgubila se gore. Ne znaš tko se više preplašio. Životinje te neće napasti ako ne osjete opasnost, boje nas se više nego mi njih.

Nema medvjeda

Ima li medvjeda na Medvednici?

– Nema ih još od srednjeg vijeka. Ni vukova ni risova. Ima srna, lisica, veprova, jazavaca, kuna... Nažalost, i jako puno kućnih ljubimaca. Svaki tjedan pronađem ostavljenog psa. Ili mačku. To je tako tužno, životinju samo izbace iz automobila i odu... Eto, ja kod kuće imam sedam udomljenih mačaka i dva psa, a ostale su udomili moji prijatelji i susjedi. Moja mješanka Lili, koju sam također pronašla gore, živjela je dva mjeseca ispod kreveta. Toliko se bojala. Tko zna što je prošla prije nego što su je ostavili gore – priča Dubravka. A godišnji odmor?

– To vrijeme provodim kao – skiper. Na jedrilici. Ima lijepih trenutaka, plovila sam od Savudrije do Atene. No znalo mi se dogoditi i da sam ostala u oluji. Jednom, taman sam bila kod Šolte, puhala je bura od 65 čvorova, što je otprilike 120 kilometara na sat. Na jedrilici ne možeš disati koliko su visoki valovi. Užasni su to trenuci, pravi pakao, pogotovo ako je još netko s tobom na brodu. Zna se dogoditi i da imam toliko star brod da moram svako malo raskapati motor. Ali, snađem se, meni su od mladih dana, a sve me naučio otac, bušilica, brusilica, tokarski stroj, švas-aparat i motorna pila, pod – normalno. Nije samo to, radim ja i srednjovjekovni nakit, prodaju ga u Muzeju seljačkih buna...

A kaskaderski posao?

– I tu ima raznih anegdota. Skakanja, vožnja automobilom, kotrljanja, no najljepše je kad ti kažu – da umjesto glumca moraš dublirati trčanje. Eh, to je onda lak posao.

Kad je finale Bitke kod Stubice?

– Preksutra, u subotu, od 15 sati, kod Majsecova mlina...

Tko će pobijediti? Seljaci ili vitezovi?

– Vidjet ćemo, bit će spektakl. Dođite...