Pantan, močvarno područje na istočnom ulazu u Trogir, pravi je dragulj za ptice selice kojima prudovi i lagune predstavljaju utočište na njihovu putu u toplije krajeve, kao i brojne vrste riba kojima je upravo ovdje mrijestilište. No, taj zaštićeni ihtiološko-ornitološki rezervat sa stoljećima starom mlinicom krije i zanimljivu legendu o nastanku jezera.
“U davno doba nije bilo ni trogirskog Blata, ni jezerca, ni mlinova, ni rijeke. Nad tim jezerom dizali su se prekrasni dvorovi dobrog Dolena, jedinca majke udove. On se oženi crvenokosom Vandanom, djevojkom pakosna srca i osjetljive ćudi” zapisao je Joško Ivačić, trogirski kroničar koji je zabilježio brojne legende i misterije te ih otrgnuo iz zagrljaja zaborava.
Uvidjela je mudra Dolenova starica majka kako sinovljeva izabranica ima zlu ćud i nastojala ga je odvratiti od nje, ali, kako to obično biva u ljubavi, crvenokosa mu je ljepotica pomutila razum i nije htio čuti ni za jednu drugu osim Vandane. “Starica ga je odvraćala od tog zlosretnog i udesnog braka, ali sin zaslijepljen ljubavi lukave građanke ne posluša majčinih savjeta”, zapisao je Ivačić.
Sklopili su brak, a nedugo nakon toga Vandana je pokazala svoje pravo lice. “Nevjesta ubrzo zamrzi svekrvu. Što je više rasla njena mržnja prema dobroj starici, to je više jačala Dolenova ljubav prema majci.” Iako je Dolen snažno volio svoju majku, bio je “mekane naravi i sanjar”.
Tako dobrog i zanesenog zločesta je Vandana nagovarala da staru majku preseli na obližnji otok Čiovo, u pastirsku kuću, međutim, on je bio dobar sin i nije pokleknuo njezinim čarima i nagovaranjima. Zbog toga je zločesta ljepotica stala mrcvariti i njega i majku. Njihov je dom pretvorila u pakao, zbog čega je starica odlučila sama otići. “Jednog predvečerja kad su nad Čiovom plovili vunasti, ružičasti oblaci, Dolen je iskrcao majku na otoku i vratio se tužan u svoje dvore.
Vandana primi muža uzvicima raspojasane veselja te ga je gušila cjelovima i zagrljajima. Dolen je ostao hladan. Ginuo je sve više i više za majkom koju je dnevno pohodio... “
Naravno da je Vandana zbog toga bila srdita. Sjekirom je razlupala lađu i zabranila Dolenu da pohađa majku. Vjerojatno je to trenutak kada se prvi put ukazala potreba za Čiovskim mostom, ali kako ga nije bilo, Dolen je, dodatno potaknut ženinim prijetnjama oštricom noža i otrovom, prestao posjećivati voljenu mater.
“Majka, ne videći dugo sina, pomisli da ga je opaka žena ubila i svisnu od boli.” Pastiri su Vandani dojavili o smrti svekrve i silno je obradovali. “Ona je zloradim užitkom obznanila mužu i gledala mu prkosno i prezirno u lice koje je se na taj glas grčilo od boli”.
Dolen je sve više propadao, noću i danju zazivao je majku, a Vandana je pobjesnila. “Ona odluči da satre tu nesnosnu Dolenovu ljubav prema majci i da zauvijek smiri njegovo mrsko srce. Bila je jesenska olujna noć, puna strave na nebu i na zemlji... Zemlja se tresla od neprekidne grmljavine”.
Nad usnulim Dolenom, koji je sanjao majku, nadvila se zelenooka, crvenokosa Vandana. U ruci je držala debelu i dugu zlatnu iglu s glavom od smaragda koju mu je zarila duboko u srce. “U taj čas stotinu munja udari u ponosne dvore. Čitavi se dom stubokom potrese. Raskuštranih kosa, mahnita pogleda Vandana istrča iz kuće i stade zapomagati.
Njezin se glas gubio u zvižduku vjetra i paklenskoj orljavi gromova. Visoki morski val zahvatio je Vandanu te je bacao iz ponora u visinu pa opet u ponor. Ona je vidjela s vrha vala prije smrti kako se mramorni dvor ruši u dubinu. Na tom mjestu nastalo je jezero.”
I dok su povjesničari zapisali kako je nakon snažnog potresa 23. siječnja 1496. godine istočno od Trogira nastalo jezero “na kojem je moglo ploviti više galija”, u narodnoj memoriji zabilježena je priča kako je u olujnoj noći Vandana zarila iglu u Dolenovo srce. U istinitost legende uvjerite se sami.
Ako se nađete na Pantani za noćnih jesenskih oluja, još i danas možete ugledati pomahnitalu ljepoticu Vandanu i pramenove njezine plamene, crvene kose dok suludo oblijeće oko jezera, a “tko ima oštar vid može na dnu jezera, za vedra dana, u praskozorje, vidjeti srce njezinoga muža, dobrog i nesretnog Dolena, koje blista poput zlata.
Blizu tog srca izbija voda koja puni jezero i okreće mlinska kola”. A ako ništa od toga ne vidite, uživat ćete u smirujućem okružju uz žubor vode, okretanje mlinskog kola i pjev ptica. Idilu nisu trajno uspjele narušiti ni bombe JNA koje su 1991. teško oštetile mlinicu.
Građevina je obnovljena i zaštićena, a novi joj je vlasnik udahnuo turističku namjenu. Koja vam pruža ugođaj kao da ste miljama daleko od Unescova grada u kojem se tiskaju na tisuće turista...
sezona kiselih krastavaca....