Kroz radove na staroj cesti što od Karlovca vodi prema moru te sam nedjelje krenula put Slunja, kako bih se ondje našla s Nikolom Butinom i Ivanom Štimcem, dvojicom od njih ukupno troje ovogodišnjih predstavnika Karlovačke županije u projektu Moja.hr. Treći je član ekipe Nikolin brat Matija koji je radio.
Nije za asfalt i beton
Vrlo brzo po polasku upalila se lampica na kontrolnoj ploči, signalizirajući da je vrijeme stati na crpki, što sam ionako planirala učiniti u Slunju, ali je ispalo da ću morati i prije samog ulaska u grad, po dolasku na njegovo šire područje. Prva je crpka bila u Lapovcu gdje se zaustavljam, otvaram torbu i shvatim da nemam novčanik. Dok me visoki mladić od dvadeset i nešto pita za koliko ću točiti, prevrćem po džepovima u potrazi za kunom. Ništa. U potpunom šoku govorim mu što se događa, saslušao me pa pitao kamo idem i za koliko mi novca goriva treba. Da stignem na odredište i vratim se po novčanik, otprilike sto kuna:
– Natočit ću, donesite novac u moju ili popodnevnu smjenu. A ako i ne dođete, što mogu – izgovorio je ne htijući zapisati ni moje ime ni broj telefona, ostavivši mi da postupim po vlastitoj savjesti.
S nešto kašnjenja stižem do Nikole i Ivana, prepričavam im (ne)zgodu s crpke, ponavljajući kako ne mogu vjerovati da je mladić tako reagirao:
– Pa mi Slunjani smo takvi, spremni pomoći – široko se osmjehnuvši kaže Nikola čudeći se što sam ja u čudu.
Ovaj 27-godišnjak u svome je gradu završio gimnaziju koju je upisao kako bi mu bila dobrom podlogom za studij. Bio je odličan učenik, ali na fakultet ipak nije pošao:
– Morao bih ići u Zagreb, a onda sam pomislio na asfalt i beton i shvatio da ja nisam materijal za to. Možda je to slabost, možda izdržljivost – sliježe ramenima pa poslije u razgovoru kaže kako je puno mladih odavde otišlo, a svi oni koji su otišli radi fakulteta po završetku se nisu imali kamo vratiti jer se u Slunju u poslovnom smislu nemaju prilike ostvariti.
Utirući smjer za ostanak, Nikola se još za srednjoškolskih dana s grupom se prijatelja posvetio – Babama. Naime, tako se zove dramska skupina, koju su poslije registrirali kao udrugu koja se bavi promicanjem dramske i kazališne kulture te očuvanjem slunjskog zavičajnog govora. Predstave s tri vremešne starice koje glume – Milkom, Jekom i Kajom – i njihovim podmladcima izvedene na domaćem govoru oduševile su prije deset godina najprije Slunjane, a poslije i publiku diljem Hrvatske, o čemu svjedoče i brojna priznanja koja su Babe prikupile. Nikola, koji je utjelovio babu Kaju, piše scenarije, a kad treba, kroji i šiva kostime za predstavu. Nakon sedam nastavaka predstava Babe su 2015. godine dobile i film:
– Posve smo u tim glumačko-filmskim vodama. Ivanu i meni se nekako više svidjelo iza kamere. Volim povijest pa sam zadužen za to da kostimi budu autentični. Velika mi je inspiracija u životu bila moja baka Dragica koja bi ovog proljeća napunila stotu, no otišla je lani u prosincu, a još je u rujnu sadila češnjak. Ona je govorila da su samo zidovi kuća u kojoj nema koga da te dočeka. Uz nju sam zavolio stare priče, mitove i legende, skupljam ih od starih ljudi i pišem bajke. Zabilježim ih u stihu, da dobiju narodni, arhaični oblik – dodaje Butina, zaposlen u slikovitim Rastokama kao prodavač karata za ulaz na jedno imanje.
Radio je prije toga u ovdašnjoj turističkoj zajednici, no zbog pandemije je ostao bez posla i lani je pomišljao o odlasku iz Slunja, ali ne dalje od Zagreba. Međutim, ostao je.
O tome da će dobaciti do šezdesetak kilometara udaljenog Karlovca u srednjoj je obrtničkoj promišljao Ivan Štimac, htijući se u županijskom središtu zaposliti u tvornici oružja, ali mu je to ipak bilo daleko od kuće i odlučio je struku zamijeniti ugostiteljstvom u kojem je od svoje osamnaeste. Predaleko mu je bio i Grabovac, udaljen petnaestak minuta vožnje, pa je posao ondje zamijenio bližim kući i konobar je u Rastokama:
U Slunju nikad nisi sam
– Mi smo djeca grada Slunja, pjevamo u zboru, plešemo u KUD-u, imamo Babe... Ne hvatamo velike zalogaje, tu smo i želimo nešto napraviti u svom gradu. U Slunju nikad nisi sam, svi svakog znaju i svi sve znaju. Čim smo obojica slobodna, bježimo u prirodu. Puno je zavučenih, a lijepih mjesta za koja ljudi i ne znaju, a mi istražujemo – kaže Ivan koji je u Babama utjelovio Milkina unuka Nikicu, a u filmskom je dijelu tehničar, zadužen za rasvjetu i zvuk:
– Svoje smo urođene afinitete ispunili u Slunju. Dala nam se mogućnost i iskoristili smo je. Puno nam je pomogao sada pokojni Nikola Živčić koji je bio ravnatelj Pučkog otvorenog učilišta i organizator kulturnih događanja. Ima kod nas sadržaja za mlade, ali uvijek se može bolje. Fali radnih mjesta, da se mladi mogu vratiti. To bi trebao biti mehanizam promjene – govore momci prije no što ćemo se razići kako bi oni otišli na posao, a ja do crpke u Lapovcu.
Lijjepa gesta iz prelijepg mjesta.