Meni se stvari jednostavno dogode. Eto, u grupi koju imamo mi iz srednje jedna je prijateljica napisala poruku bi li tko mogao sudjelovati u projektu Moja.hr. Pomislio sam: "A zakaj ne." I javio se: "Budem ja." Mislio sam, da kroz to upoznam samo jednog dobrog čovjeka, veliki je to plus. A ako još nešto osvojim, e to bi mi bila baš velika čast – prepričava svoja promišljanja Leonardo Bosnar iz Desinića, 21-godišnjak koji bez fotoaparata ne ide nikamo, a budu li mu se "stvari i dalje događale", doskora će imati i vlastiti obrt za foto i videousluge.
"Tam buju te krahli"
Leonardo od ovoga proljeća živi na relaciji Zagreb – Desinić. U glavni je grad došao zbog posla, u Zagorje odlazi zbog obitelji i prijatelja:
– Moja je mama Zagrepčanka, tu i radi, ali kad sam ja rekao da idem, baka je počela kukati: "Jooj, Nardek, kam sad ideš, tam buju te krahli" – smije se Leonardo i zatim dodaje kako mu upravo to u Zagorju smeta, što mnogi nemaju šire poglede:
– Nekako se podrazumijeva da upišeš trogodišnju školu, zaposliš se u najbližoj firmi, radiš od ponedjeljka do petka, a subotom se odeš napiti. Mislim da to ni fizički ni psihički nije dobro, da tako propadaš. Ali Zagorci baš i ne vole promjene – kaže.
Njemu odlazak u Zagreb nije prvi odlazak od kuće, na neko vrijeme. Govori nam kako je u Zaboku bio upisao Školu za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću, i to trogodišnji smjer za grafičkog tehničara. S obzirom na to da su ga zanimali najprije fotografija, a kasnije i video, odlučio je upisati i četvrti razred, da završi i za medijskog tehničara. U tom četvrtom razredu trebao je uz redovnu nastavu položiti i 25 ispita razlike, upis mu je bio odobren, no na kraju je ispalo kako propisi nalažu da tako ne može i da mora pauzirati godinu. Tada je prvi put otišao raditi sezonu kao animator. Sljedeće je radne sezone radio kao audio-videotehničar. Zaradu je uložio u opremu:
– Vratio sam se doma, imao plaću. I prvi mi je tjedan bilo baš lijepo. A onda mi je dosadilo i odlučio sam opet promijeniti lokaciju. I tako sam stigao u Zagreb, našao posao i stan. U Desiniću, nažalost, nema baš puno mogućnosti, ne možeš raditi na više projekata. A ja sam svakim odlaskom širio svoj krug kvalitetnih ljudi. Ipak, uvijek sam se vraćao. I sad vikendom dolazim doma. Volim otići u trsje iznad Desinića, gledati Veliki Tabor, Sljeme i Sloveniju, imati mir i na bregima slušati samo ptičice i vjetar. Tijekom prvog lockdowna zbog korone doma mi je bilo super. Nastava je bila online, puno smo se družili, šetali. I odrastanje je ovdje bilo baš lijepo. Ali dođe trenutak kad tražiš više. Mlad sam, fleksibilan i, kao što se kaže, "nebo je granica" – govori Leonardo.
Vraćamo se opet na razgovor o ljudima pa ga pitamo je li stereotip da Zagorci "se buju tužili":
– Nažalost, ne. Ima dosta jala. Već sam naučio da ti mnogi neće reći u lice što misle. Eto, ja sam negdje u trećem mjesecu, jer je bilo toplo, izišao van u kratkim hlačama. Kad sam se vratio doma, baka je već čekala: "Nardek, ja sam čula..." Tu je jako bitno "kaj buju drugi rekli". Opet, ljudi su ovdje povezani. Kad od doma idem do placa, putem ću naići na njih 15, sa svakim stati, porazgovarati. Kad za deset godina dođem, vidjet ću ekipu iz škole, pozdravit ćemo se, družiti. I kad biste promijenili taj cjelokupni mentalni sklop kod ovdašnjih ljudi, to više ne bi bilo Zagorje. Ono je takvo, lijepo, upravo zbog njih koji su baš takvi kakvi jesu – jalni jedni na druge, tužakaju se, ne kažu u lice što misle, a opet se drže skupa. Jedino što bih u Zagorju mijenjao, na dulji period, jest da ima više mogućnosti za zaposlenje – kaže Leonardo Bosnar dodajući još i da se u Zagorju nikad "niš' ne bu brzo desilo".
Voće se odmah jede
Pa kad smo već kod dosade o kojoj govori, ona je Leonardu ipak donijela jedno pozitivno iskustvo i otvorena vrata u – Dubaiju. Naime, kad je prije četiri godine bio doma i kako nije imao što raditi, puno je vremena provodio za kompjutorom igrajući igrice s mladima iz cijelog svijeta. I tako se skompao i s dvije djevojke iz Ujedinjenih Arapskih Emirata:
– Jedna je inženjerka u IBM-u, druga radi u start-upu. Pozvao sam ih da dođu do mene. I došle su, i u Zagorju flaksale travu. Kako je bio kraj kolovoza, kad smo šetali, na stablu su vidjele jabuke i pitale smiju li ih ubrati. I fasciniralo ih je to da možeš brati voće i odmah ga jesti – prepričava Leonardo.
U uzvratni posjet namjerava otići, ali ne planira kad će to točno biti. Promišlja da najprije opet odradi sezonu, da kupi automobil jer će mu zbog obrta trebati. Hoće li ga otvoriti u svome zagorskom mjestašcu ili će to biti u Zagrebu, Leonardo još ne zna. I čeka. Jer njemu se "stvari jednostavno dogode."
Da mi je znati tko bi se upoće tamo htio doseliti??..nije to Istra ili Dalmacija...promašena priča sa puno jala