Grad na brdu. Prva asocijacija za nas koji dolazimo u Motovun. Priđemo bliže pa se penjemo vijugavom cestom do cilja. Tako je turistima. A domaćima? Za ovih 300 stanovnika koji žive pod oblacima, priča je obrnuta. Njima je asocijacija obrnuta. Nizbrdica. A što se na nizbrdici radi?
– Utrkujemo se u karićima na balinjere! Od Gradizola skroz dolje prema kanalu – kažu domaći.
Nabereš i 20 km/h
Velika nagrada Motovuna. Niz vijugavu cestu oni jure. Ali, kako... Tu je štos. U gajbama piva ili u kolicima iz dućana. Zovu je utrkom “Od Ressela do Andrettija”.
– Karići, karići... Svatko ima svoj. Napravi ga sam. Svi su različiti. Jedan uzme kašetu Ožujskog pa na nju montira kuglične ležajeve. Drugi vozi karić-kadu koju napuni vodom i spušta se u njoj! A najbolji, dečko kojeg rijetko tko može dostići, utrkuje se u kolicima iz Plodina! Taj je najbrži... – kažu gore na vrhu.
– Nisu kolica iz Plodina, to se zove “vozić na špežu” – ispravlja jedan.
A hoće li vratiti kolica?
– Hoće, hoće... Vrati ih. Pa dogodine posudi nova za utrku – smiju se.
Utrke voze Alen, Marko, Marin, drugi Marko... Tko god može. Dolaze i susjedi, ima i sjedokosih vozača. Gospođa. Nono Dario iz Brtonigle dolazi svaku utrku. I ima nešto u ovom mjestu, adrenalinsko, uostalom u Motovunu se rodio i jedan prvak u formuli 1. Pravi. Svjetski.
O VN Motovuna razgovaramo na Donjem Placu, na terasi konobe, s čovjekom koji je odvozio sve utrke dosad, Markom Fakinom (29).
– Osam sam ih skupio. I nikad nisam bio bolji od petog mjesta! – kaže ponosno.
Jedan je od poznatijih vinara ovog kraja. Ali, vino nije tema.
– Postoji i pit-stop, kao na pravim utrkama. Tu ja izgubim dragocjeno vrijeme. Malo stanem, odmorim se. Popijem biru. Ili malo malvazije. A možda je i do karića. Moj je karić običan, tek dvije daske, sic fićekov, volan šipka i drvena kočnica. Poguram se rukama, a najčupaviji je prvi zavoj.
Stazu znaju napamet. Cijeli život prolaze njome.
– Zavoji su desni oštri pa gas, lijevi blagi pa desni, gas, kočnica, oprezno lijevi oštri pa pun gas do kraja – upute su koje napamet zna svaki stanovnik ovog idiličnog gradića.
Koliko se brzo juri?
– Naberem i 20 kilometara na sat. Jurim, nije me strah. Nikad se nitko nije ozlijedio, no kako se utrkujemo početkom kolovoza, kao i svaka prava utrka, i mi imamo mjesto na kalendaru, na Svetog Stjepana, zaštitnika grada, tada smo svi u japankama. Pa ako noga malo dotakne asfalt, u nekom zavoju, možeš si oderati mali prst na nozi. Eto, to je najopasnije – kaže Fakin te dodaje:
– Imamo i treninge, dva otvorena, sve kao i u formuli 1. Jedino kvalifikacija za utrku nema, krene tko hoće i kad hoće. Utrkuju se i u drugim mjestima, u Brtonigli, Opatiji, Dalmaciji...
Ima li toplesa na utrkama?
– Nema. Ima, dečki skinu majice...
Rogonja za na godinu dana
Imaju elitne susjede – kralj pudinga Dr. Oetker tu se odmara, kuće imaju i dva grofa, obitelj Hausbrandt poznata po kavi... Slavni se ne natječu. Starija susjeda kaže:
– Kad dečki voze, rušta da glava boli! Kao da nas Nijemci napadaju jer kotači nemaju guma, tek su kuglični ležajevi – smije se susjeda čijom rutom prolazi utrka.
Stariji, poput nje, pamte šestogodišnjaka koji se rodio u kućici ispod crkve i postao svjetski poznat. Mario Andretti, danas 78-godišnjak, vozio je formulu 1 za – Lotus, March, Ferrari, Parnelli, Alfu Romeo i Williams. Titulu svjetskog prvaka u formuli 1 osvojio je susjed iz Motovuna 1978., pobjednik je i kultne utrke 500 milja Indianapolisa iz 1969... Sinonim je za motoutrke tog doba. Iz današnje perspektive to je kao da se, recimo, Kimi Räikkönen rodio ovdje. I on ima jednu titulu, vozi za Ferrari...
– Ima Mario i brata blizanca Alda, eto kuće u kojoj se rodio – kažu gore u Motovunu. Dečki se, uostalom, utrkuju i njemu u čast. Za zahvalu, slavni susjed s talijansko-američkim državljanstvom poslao im je rukavice, vozačko odijelo...
Koja je taktika za pobjedu na VN Motovuna?
– Taktika? Koje će kuglične ležajeve vozač odabrati. Hoće li biti mali kao jagoda ili veliki kao dinja. Od skateboarda ili kamiona. Ali, nije važan pobjednik, važnije je da se mi zabavljamo. Kažem, neki put te i publika pogura pa staneš i odmoriš se. Nema tu natjecanja, osim u tome tko će šašaviji karić izvesti na start. Eto, jednom je jedan došao i natjecao se na – havajskoj palmi. Napuhao je pa se spustio – kaže Fakin. U Motovunu se domaći zabavljaju i na druge načine.
– Igre na rog. Svojevrsne balote u kojima s ruba zidina bace bikov rog pa tko će bliže baciti štap.
– Tko pobijedi, taj je rogonja cijelu sljedeću godinu. Naši stari to su radili, eto, sad se natječemo i mi. Pravilo je da u toj igri mogu nastupati samo oženjeni, ali ima onih koji varaju. Eto, i ja sam prvak postao 2012., zapravo rogonja, a još se tada nisam bio oženio...
Veselo.