San Carlos de Bariloche! Ili samo Bariloche, predivan je gradić s oko 140.000 stanovnika. Smješten je u argentinskoj pokrajini Rio Negro u Patagoniji u podnožju Anda, na južnim obalama jezera Nahuel Huapi. Sa svojom očaravajućom prirodnom ljepotom i modernim skijalištem slovi za najpopularnije zimsko odmaralište u cijeloj Južnoj Americi. Grad je još do 30-tih godina 20. stoljeća bio tek trgovačko središte koje je služilo za distribuciju argentinske stoke u Čile, a onda se dolaskom švicaraca i Nijemaca dogodio veliki preokret.
Imigranti iz Europe sagradili su veliku skijašku stazu i pretvorili ga u turističku destinaciju. Kako su gosti iz godine u godinu stizali u sve većem broju tako je grad rastao, a investitori iz Europe odlučili sezonu produljiti na cijelu godinu. Osim uobičajenih zimskih radosti na snijegu, ljeti je u ponudi trekking po planini, biciklizam u blistavom prirodnom zelenilu koje okružuje grad, nekoliko hipodroma, dok je na jezeru predivna plaža Bonita na kojoj svi posjetitelji mogu uživati u wakeboardingu i raftingu, a tu je i popularni Yacht club. Kupanje nije zabranjeno, ali je samo za one najhrabrije jer je prosječna temperatura ljeti oko 15 stupnjeva. U samom gradu sve vrvi suvenirnicama i noćnim barovima. Najutjecajniji ovdje su Švicarci, stoga se Bariloche od milja naziva 'mala Švicarska'. Argentinci Bariloche još nazivaju i 'čokoladni grad', jer Švicarac ne bi bio Švicarac da u Ande nije ponio komadić Alpa. Najomiljenije građevine u gradu su male tvornice čokolade, tu je i čokoladni muzej i na desetine trgovina s neodoljivim izlozima te slatke napasti.
Za Argentince je Bariloche tek mjesto elitnog turizma, jer prosječni džep Gauchosa teško podnosi cijene koje su i do nekoliko puta više nego li u ostatku zemlje. No zato je apartmanski smještaj od stotinjak dolara za noć mačji kašalj za bogate Europljane i brazilske milijardere kojih je ovdje svake godine sve više i više. Dostupan je ovdje i jeftiniji, onaj hostelski smještaj koji je mom džepu bio znatno pristupačniji. Bila je to malena kućica s tek tri sobe i 10 kreveta u ponudi imena Punta Sur, čiji je vlasnik 77-godišnji Pablo. Tek što sam se smjestio u šesterokrevetnu sobu, obuzet hladnoćom kakvu već dugo nisam osjetio, odlučio sam popiti čaj. Zavalio sam se u udoban kauč skučene prostorije koju domaćin zove dnevni boravak s namjerom da uz topli napitak izbijem zimu iz kostiju. I nisam ni sjeo, a evo ti Pabla. Vremešni starac je usamljen, željan je pažnje. Supruga je na onaj svijet otišla prije mnogo godina, a djeca u potrazi za boljom budućnošću pobjegla u Buenos Aires. Ovdje radi potpuno sam bez ičije pomoći. Dočekuje goste, ispraća goste, pere posteljinu, sprema krevete, cijepa drva, nabavlja namirnice... Sve sam. Jadničak.
"I kako ti se sviđa Bariloche?", pitao me Pablo nakon kratkog autobiografskog uvoda.
"Nisam još ništa vidio, tek sam stigao", odgovaram.
"Aha. Ovo ti je jako poznato zimovalište, ali je skupo. Sve su krivi Nijemci. Imaju novaca i sve mogu platiti. Cijene zbog njih stalno rastu a oni i dalje plaćaju. I onda mi koji ovdje živimo zbog toga jedva preživljavamo", ispričao mi je starac i zagledao se u prozor. Dramaturška stanka i nastavak uz smiješak: "Ali je lijepo. Mnogi slavni ljudi su dolazili ovdje. I Marilyn Monroe i onaj očalinko iz Beatlesa i Pele i puno njih...", slušao sam poluzainteresirano, a onda me trglo jedno ime. "I Hitler je obožavao Bariloche."
"Adolf Hitler? Taj Hitler? Pa što je on radio ovdje?", zbunjeno ću.
"On je ovdje živio... Dugo godina."
"Ma kad?"
"Iza rata."
"Štoooo?"
Starac mi je potom ispričao teoriju zavjere koju sam nakon toga našao i na internetu. Ukratko, za one koji nisu znali, a ja sam, priznajem, jedan od tih, priča ide ovako:
Službena povijest kaže da je Adolf Hitler zajedno sa svojom životnom družicom Evom Braun počinio samoubojstvo 30. travnja 1945. u svom berlinskom bunkeru neposredno prije dolaska Rusa. Njihova tijela su potom spaljena a posmrtne ostatke odnijela je Staljinova Crvena armija. Istina je da nikad nije dokazano kako su upravo ti ostaci pripadali baš Hitleru i Evi, ali tim događajem i službeno završava priča o Trećem Reichu. No, teorija zavjere kaže kako su si u berlinskom bunkeru živote oduzeli jedan od Hitlerovih dublera i neimenovana njemačka glumica žrtvovali se tako za voljenog Fuhrera, dok su stvarni Hitler i Eva dali petama vjetra nekoliko dana prije. Navodno su njih dvoje uz pomoć američkih tajnih službi, u zamjenu za tajne najnovije ratne tehnologije Trećeg Reicha, preko Danske i Španjolske podmornicom stigli do argentinske Mar del Plate. Za operaciju bijega nacističkih vođa, a potom i miran i ugodan ostatak života u Andama, nacisti su platili Argentini milijarde dolara. Dvije godine poslije Hitler je s istočne obale preselio u Ande, točnije na imanje imena Inalco koje se nalazi nekoliko kilometara dalje od grada Barilochea. Tamo su Hitler i Eva živjeli mirnim životom štićeni do odbjeglih SS-ovaca, a navodno je upravo na spomenutom mjestu nacistički vođa dobio dvije kćerke. Također, nekoliko godina poslije par se razišao. Hitler je umro 13. veljače 1962. godine od posljedica moždanog udara u dobi od 73 godine. Vila na imanju od tad do danas nekoliko je puta mijenjala vlasnike koji su, slučajno ili ne, uvijek bili Nijemci. Pristup je moguć samo s jezera, sve je okruženo visokim zidovima i bodljikavim žicama, a na ulazu i dan danas stoji stražarska kućica.
"Dobro, poznajete li nekoga tko ga je vidio? Imate li kakve dokaze za to?", upitao sam poslušavši puno širu verziju priče.
"Postoje novinski članci argentinskih novina iz tog vremena koji su pisali o dolasku Hitlera u Mar del Platu. Također, pisalo se otvoreno o njegovom životu u Argentini i točno se znala lokacija njegovog boravka. Novinske izrezotine o tome pokazivao mi je moj otac puno godina poslije. Također, on je poznavao ljude koji su se kleli da su ga viđali."
"I kako to nitko nikad nije saznao?"
"Štitili su ga Amerikanci, štitili su ga Rusi, štitio ga je Peron. Sve zbog nekog interesa. Ali svi u Barilocheu vjeruju da je ova priča istinita."
Bilo kako bilo, Bariloche godišnje posjeti preko milijun ljudi i statistički čak polovica njih zainteresirana je za obilazak posjeda na kojem je Hitler navodno obitavao nakon bijega. Možda je sve ovo što kaže Pablo stvarno i bilo tako, a možda je ipak samo jako dobro osmišljeni marketinški trik. Na koncu pravu istinu o Hitleru očito nikad nećemo saznati.
>>'Imam 14 godina i napokon sam sretna. Ali nije uvijek bilo tako. Ovo je moja priča...'
To i nije tako ludo kao što zvući.