Ako je u Rovanjskoj najbliža plaža putnicima na A-1, onda im je restoran Bartol još i – bliži. Nema tako blizu nijednog restorana na potezu od Lučkog do Karamatića. Za gladne, one koji ne žele jesti sendviče na autocesti, sjesti na terasu Bartola mudar je potez. Neće se prevariti. I još će se dobro najesti, i nasmijati.
– Imamo u mjestu frenda Jurja iz Bratislave, koji se doselio prije deset godina. I taj nam svaki put kada dođe, donese buru! Čim javi da kreće iz Slovačke, već se gore na Velebitu pojavi "kapa", počne vući. Dolazi uvijek u kolovozu, krene bura. Pa je sad htio prevariti, došao sredinom srpnja, i opet – bura! Trebali bismo pisati ministarstvu turizma da mu kupe kuću negdje u Grčkoj ili Španjolskoj, kod konkurenata, pa kada tamo ode, nek njima bura puše! – smije se Marko Matković (44), vlasnik Bartola.
Njegov otac Ivan Đani i majka Božica ugostitelji su otkad zna za sebe. Ma, još i prije!
– Živim u restoranu! Kuća u kojoj danas živim, eto odmah pokraj ove gdje smo sada, nekad je bio stari restoran Bartol. Danas je nama kuhinja u kuhinji restorana, dnevna soba u sali, a sin Bartol spava u nekadašnjim separeima. Štos je i da je Jugoplastika sredinom sedamdesetih išla u Ljubljanu kod Olimpije na utakmicu za prvaka. A moj je otac ostavio škarpine od sedam kilograma, nije ih spremao jer je želio da oni vide te kapitalce. Rekli su mu: "Brzo ih pripremi jer ćemo zakasniti na finale. Ako zakasnimo, ti si kriv!" Stigli su i pojesti u Bartolu i stići do Ljubljane i osvojiti titulu – govori Matković.
U ovom se kraju sjećaju i doba kada se hobotnica davala sirotinji.
– Nitko tada nije htio jesti hobotnicu! Pa ni ribari! A ona je u našem kraju, tu pod Velebitom, posebno dobra jer tu u moru ona jede – škampe... – kaže Matković. Bili smo već kod njega u Bartolu, eto nas sad i opet, a tu ćemo se i vratiti.