Imate li i vi anđele na prozoru? Ne?! Čak ni na balkonu? Bar jednog malog? Šteta. A tu, u Varaždinu, to je normalno. U cijelom su gradu. Eto, i Anđelinjak je u kutu Franjevačkog trga. Zovu ga duhovnim pupkom Varaždina.
– Anđeli tu spavaju, ovo je njihov i naš grad – kažu domaći.
Par koraka dalje, eto i drugi, usamljeni anđeo na tavanskom prozoru u Bakačevoj ulici, malo niže jedan je na Trgu starih zanata. Ima jedan čak i kod pizzerije Domenico. Tu su, treba ih samo pronaći. Čak postoji i karta, za nas turiste, s označenim mjestima gdje se skrivaju. Poput onih gusarskih za potragu blaga. Ali, ovdje se ne kopa. Kopate – pogledom.
U Varaždinu zimska idila, pada snijeg, baš za šetnju. Traže turisti anđele u centru, gledaju u visine i ne primijete što se događa oko njih, tu na tlu. – Joj, oprostite, nisam vas vidjela... – čuje se često u gradu.
Nitko im ne zamjera što se zabiju u domaće ljude ne primjećujući ih. Skrivaju se na balkonima, na fasadama zgrada, na krovovima. Čovjek koji je anđele doveo u grad, sudjeluje u ovoj potrazi. On ih je postavio ovdje, čak i otvorio Muzej anđela, zna sve lokacije. Željko Prstec (67) zna gdje su, ali šuti. Ima tu posla.
– Budeš li pažljiv, vidjet ćeš ih, pronaći ćeš ih sve – govori umjetnik Prstec. Pažljivo ide korak-dva iza, pa neki put malo pomogne:
– Pogledaj ipak na drugu stranu ulice.
Uz to govori: – Nekad davno, svatko je imao svog anđela kojeg je nosio na ramenu. I u dobru i u zlu. A danas? Ljudi više nemaju vremena za prijatelje, djeca nemaju vremena za roditelje, a ni roditelji za djecu. A kamoli bi imali vremena za anđele. Ljudi su ih napustili, a oni su tražili gdje će pronaći mir, lutali su, došli u naš grad, dopalo im se i ostali su kod nas – priča otac varaždinskih anđela.
– Ja ih zovem ajngleki – kaže čovjek koji više od tri desetljeća slika anđele.
– Pojavili su se u mom svijetu iznenada i tiho.
Što je bilo?
– Znaš, imam dva života. Do 34. godine imao sam prvi život, onaj inženjera elektrotehnike, bio sam i šef tehnike u HNK, a nakon toga taj je život završio i počeo je drugi slikara anđela. Završio sam tada u bolnici, teško bolestan, te sam se puno desetljeće vukao po bolničkim odjelima. Prvi anđeo nastao je na Jordanovcu, na 2. katu bolnice. Pretvorio sam to mjesto, u kojem sam boravio mjesecima, u mali atelje. U bjelini tog prostora, u sterilnoj sobi, počeo sam slikati. I tamo sam, volim to reći u šali, diplomirao na anđelima – govori Prstec.
Stigli smo u njegov muzej. Šareno mjesto s anđelima na svim stranama. Malim, velikim, srednjim... Vise sa zidova, ima ih u dvorištu, na slikama, čak su i stolci ovdje s pernatim velikim krilima. Čovjek se ovdje osjeća milo. Priča se nastavlja.
– Da nije bilo bolesti, umro bih kao zadnja budaletina, nikad ne bih počeo slikati! Protratio bih život. A ovako, bila je ta bolest zapravo nevjerojatna sreća u mom životu. Napravio sam “reset”, prošao kroz period života koji mi je dao novu šansu. Počeo je moj drugi život. Danas, uživam, stvaram anđele. Svaki mi je dan igra – govori zadovoljno.
Varaždinac je, odrastao ovdje. I cijeli život ostao. Prvi i drugi život, oba u ovom gradu...
– Možete me pronaći stotinu metara ispod Varteksova dimnjaka.
Ima li anđela i u dimnjaku?
– Ja ih vidim. Vidim ih na papiru, na drvu stare barke, gdje god hoću, mogu ih vizualizirati.
Crtići se prikazuju na nebu
Kako vidite anđele? Nije jasno...
– Gle, kao dijete, 50-ih, za mene nije bilo televizora. Nije bilo crtića. Legao bih u travu i gledao u nebo. U oblacima iznad glave zamišljao bih različite oblike, priče, svašta... To su bili moji crtići. I eto, ostala mi je ta vještina. Vidim ono što hoću, moram samo zamisliti. I sve što sam vidio, eto, ja sam nacrtao.
Sanjate li anđele?
– Naravno! U snovima često letim, utrkujem se s anđelima po nebesima. I vrlo to lagano izgleda u snu, poletim kad hoću.
U Varaždin, u njegov muzej, anđeli stižu i u gepeku automobila.
– Ljudi mi ih daruju, a gospođa Vesna iz Zagreba donijela ih je više od 150. Njezina majka ih je sakupljala. Stala je Vesna tu ispred Muzeja anđela pa smo ih nježno unijeli unutra. Većina ih je, ipak, moj rad.
Koliko ih ima, a koliko još dolazi?
– Skupit ću točno 10 tisuća anđela. Zašto baš toliko? Zbog budizma! Zasad sam na nešto više od tisuću... Bio sam u Pekingu, u budističkim hramovima, a kod njih je pravilo da u hramu ima 9999 kipova Budhe. Zašto mi Varaždinci ne bismo imali jednog više – kaže slikar.
Je li vam Angelina Jolie najdraža glumica?
– Joj, ima vraški lepo ime...