Miroslav Krleža (Zagreb, 1893. – Zagreb, 1981.) Književnik i enciklopedist. Po mnogima najveći hrvatski i jedan od najboljih europskih pisaca 20. stoljeća. Najprevođeniji i najsvestraniji hrvatski pisac suvremenog doba. Pisao je drame, kritike, eseje, romane, feljtone, pjesme, vodio mnogobrojne polemike a kao ljevičar i pristaša komunizma bio je blizak politici, povremeno i njezin ideolog na području umjetničkog stvaralaštva. Krležini romani su pisani bujnim stilom i jezikom koji vrvi složenicama, bogati su esejističkim odlomcima, nabijeni radnjom i dramskim scenama, isprepletenima s kontemplativnim pejsažima o naravi ljudskog postajanja, umjetnosti, politici i povijesti.
Njegovi najpoznatiji romani su: Povratak Filipa Latinovitza, Na rubu pameti, Banket u blitvi i Zastave. Nedvojbeno najveće Krležino poetsko ostvarenje su Balade Petrice Kerempuha (1936.), koje je inspirirano kajkavskim izričajem te socijalno i nacionalno gaženim pučkim hrvatstvom. Krležnine novele su, uz Andrićeve i Marinkovićeve, dominantne u hrvatskoj književnosti, a po snazi se i univerzalnosti smatraju ravnima onima Thomasa Manna ili Alberta Camusa. Prvi ciklus objedinjen u zbirku Hrvatski bog Mars (1947.) spada u najbolju proturatnu prozu. Među tzv. novelama malograđanskog kruga ističu se: In extremis, Veliki meštar sviju hulja, Smrt bludnice Marije... Treći ciklus njegovih novela, koje su možda najzanimljiviji dio opusa suvremenom čitatelju, problematizira financijski uspon i moralni pad i slom pripadnika visoke buržoazije. Njegove najpoznatije drame, (žanr gdje je ostavio izniman trag) su: Gospoda Glembajevi, Leda, U agoniji, Aretej i Saloma. Krležini eseji, memoarski zapisi i dnevnici pripadaju vrhunskim djelima tih žanrova u svjetskoj književnosti.
S pravom se očekivalo kako će dobiti Nobelovu nagradu, no ta ga je čast zaobišla. Iako je bio prijatelj Josipa Broza Tita, to ga nije omelo da godine 1967. potpiše Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, u kojoj se 18 hrvatskih kulturnih i znanstvenih ustanova usprotivilo tzv. Novosadskom dogovoru, na kojem je hrvatski jezik doveden u neravnopravan položaj u odnosu na srpski, tražeći da se umjesto srpsko-hrvatskoga, omogući ravnopravnost svih jezika naroda u Jugoslaviji. Zbog toga je morao dati ostavku u Centralnom komitetu Saveza komunista Hravtske. Navodno se zauzeo kod Tita i za smanjenje zatvorske kazne budućem hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu. Ustrojio je (nekada Jugoslavenski, danas Hrvatski) Leksikografski zavod, koji je po kvaliteti izdanja ravan najvrednijim svjetskim institutima, a koji danas nosi njegovo ime, kao jedna od četiri najvažnije kulturne institucije hrvatskoga naroda (uz Akademiju, Maticu i Sveučilište).
>> Stjepan Radić: Nepokolebljivi zastupnik hrvatskih interesa