Još jedan vikend je iza mene, a ja nemam ludu priču koja ga prati. Još jedan vikend sam ostala doma. Već neko vrijeme petak u klubu varam sa subotom u krevetu. I znam da nisam jedina, ali krenimo redom. Pripadam milenijalcima, ekipi koju je zapalo generacijsko slovo Y, došli smo nakon Baby boomersa i Gen X.
Bez brige ako nisi znala da i sama spadaš u famozne ''millennialse'' - postoji kviz ''How millennial are you?'' koji možeš riješiti na internetu da vidiš koliko si u skladu s generacijskim trendovima. Većina ljudi i ne želi to priznati zbog prečeste negativne generalizacije u medijima kako se radi o gomili povlaštenih i lijenih ''Netflix and chill'' zombija. Toliko smo lijeni kažu, da nam se više ne da ni izlaziti van. Ali zašto i bismo? Zašto bih se smrzavala u redu za klub, dok me neka pripita žena-ekstenzija gazi po novim čizmama, ako mogu u svojim pletenim papučicama uživati u toplini doma i kuhanog vina dok gledam ''Žive mrtvace'' s dragim. Zašto bih plaćala preskupe upade za ''DJ-a'', kad na kućnom tulumu mogu uslišiti svaku svoju glazbenu želju, od pirskih do elektronskih, ovisno što ekipa hoće? Ionako radim bolje prijelaze. Zašto bih, pobogu, riskirala poglede i upade à la Vuco raznih rubnih tipova kad su trilijun puta veće šanse da frajera koji ti odgovara upoznaš dok se baviš onom aktivnošću koju si istražila online i sada ste oboje tu iz istih razloga? Netko će reći ''gdje ti je mladost'', a ja šutim.
Kako objasniti tom nekom da je življenje za vikende stvar prošlosti, a da tamni kolutovi ispod očiju nisu izraz mladenačkog duha. I ovdje ne govorim o tome kako kad dolete tridesete, odleti snaga za partijanjem preko tjedna. To je sazrijevanje, i događa se svakoj generaciji. Uvijek su pomalo tužni ljudi koji se ne mogu pomiriti da organizam s nekim godinama traži više sna i manje cuganja, ali ovdje nije riječ o tome. Brojni članci na ovu temu govore ponajviše o najmlađim milenijalcima, onima koji su prošle godine postali punoljetni. Njima nisu dosadili kolutovi ispod očiju – oni ih nikad nisu ni imali. Ako mislite da ova teorija ne drži vodu, savjetujem da popričate s prosječnim ipsiloncem. Nisu njima izlasci nepoznati, ali su im još poznatija prijavljivanja na projekte, sudjelovanje na radionicama, sviranje u bendovima, prijavljivanja na talent showove i zarada preko YouTubea.
Zahvaljujući internetu i globalizaciji, mladi su počeli vjerovati da mogu ostvariti svoje snove bez obzira na to gdje žive, a ''zahvaljujući'' konstantnom presingu i pričama u kojima je vrijeme novac, oni ga, čini se, nemaju dovoljno za gubiti u klubovima. I kad su slobodni, zašto bi išli vani, kad nikad nije bilo ljepše ostati doma? Ako ne vjerujete meni, pogledajte memeove.
Šalu na stranu, u rječnik su uvedeni pojmovi poput couch-potato i binge-watching. Još nemaju svoj dostojan prijevod na hrvatskom, ali obzirom na broj nas koji smo prvu sezonu ''Stranger things'' pogledali u dva dana, pitanje je vremena. Osim toga, razna provedena istraživanja pokazuju kako mladi novac radije troši na konkretnije programe glazbenih festivala, a klaberske meke poput Londona i Berlina zatvaraju sve veći broj klasičnih klubova.
U anketama govore i kako su izlasci postali preskupi, kako nemaju snage za njih nakon radnog tjedna ili učenja te da radije u društvu ili sami gledaju omiljenu seriju preko besplatnih servera. Neki će reći da ostajanje doma i buljenje u ekrane izvlači najgore iz ljudi, ali neki onda očito nikad nisu bili za šankom u ''Sidru'' poslije 2 ujutro. Završiš uvijek na onoj da je balans majka svega, ali naravno da svaka generacija misli da zna najbolje. Da sam svaki put kad sam čula ''u moje vrijeme je bilo bolje'' dobila kunu, sada bih imala onu jaknu iz Stradivariusa koju želim. Baby boomersi su se čudili Gen X što cure zovu telefonom na spoj umjesto da ih pitaju uživo, a ovi se pak zgražaju nad Tinderom i činjenici da se neka ljubav rodila zahvaljujući onom dobrom selfieju na Instagramu. No prije što nam itko krene suditi, nama i našem ostajanju kod kuće, neka prvo pogledaju što nas čeka kad izađemo. Trumpovi osvajaju izbore, fakultet više nije nikakva garancija za zaposlenje, terorizam puni naslovnice, a posjedovanje vlastitog stana kao što su to naši starci mogli bez golemog kredita je postao vic. Da od surove stvarnosti ne želimo bježati pomoću droga podsjećaju nas ona tri ''izgorena'' partijanera u kvartu, ali i dalje nam je ponekad bijeg potreban – jasno je i zašto. Romantiku, avanturu i smijeh zato smo donijeli u svoja četiri zida i samo smo koji klik udaljeni od dobrog provoda i ukusne hrane. Uz to štedimo novac, zdravlje i živce. Ne moramo brinuti gdje ćemo parkirati ili koliko će nas ispasti taksi, što ćemo odjenuti i gdje ćemo jesti, a kad se konačno počastimo izlaskom – uživamo jer smo ga se zaista i zaželjeli. Ako je istina da je svijet postao nesigurno mjesto, čemu riskirati?
U vremenu globalne ekonomske krize ne iznenađuje što smo oprezniji oko toga kako ćemo trošiti zarađen novac. Generacijski neskloni rizičnim potezima, niski ulozi su ono što nas najviše privlači kod ostajanja kod kuće. U vremenu kad je malo što stabilno i sve virtualno, sviđa nam se opcija koja, u najgorem slučaju završi tako da zaspemo usred filma s kokicama u ustima. S druge strane, ako izađemo - sve je moguće! Možda ćemo imati avanturu života, upoznati NJEGA, probati najbolje pivo, ismijati se kao nikada i doživjeti najbolji seks. Možda se sve to dogodi u istoj večeri! No u ovoj opciji, najgori slučaj je prilično tužna varijanta - prazan novčanik, zadimljena kosa, mutan pogled i slomljeno srce. Zato sam počela svoje izlaske birati opreznije nego outfite i život mi je samo postao bolji. Pripadam generaciji (i ne sramim se toga) koja je vrlo brzo shvatila luksuz ostajanja doma. Već vidim – mnogi će me prijatelji napasti nakon ovog teksta da sam ''mašila ceo fubal'', da to nije istina, da oni itekako idu van, da nije njihov duh slomljen, kako ih se samo usuđujem svesti na kauč krumpire...
To će vjerojatno tipkati vikendom kad su ostali doma. Ljude boli kad im kažeš da biraju ekran prije nego podij, kao da su prekršili neko nepisano pravilo i iznevjerili mladost. Ali svaki put kad bih se natjerala da izađem jer ''tko zna što bih mogla propustiti'' nije mi bilo dobro. Pozdravljam se zato s forsiranjem ''mlada sam, luda sam'' mentaliteta koji mi drugi nameću i mogu ti samo savjetovati isto. Idem leći kada želim i budim se odmorna za nove, dnevne avanture. Dosta mi je žene-ekstenzije, napamet naučenih upada, dima u kosi, smrzavanja, loše glazbe i još gorih odluka. Mlada jesam, tol'ko luda – ipak nisam. Uvukla sam se u dekicu, imam pored sebe imam čašu kuhanog vina, domaći štrudel od jabuke (hvala bako), na ekranu kreće ''Prozor u dvorište''. Kad prestanem gledati film na televiziji, svježa i odmorna, s guštom krenem živjeti svoj.
Tekst je originalno objavljen u magazinu Budi.IN Chic.
Bezveze. Nezna ni sama sta hoce