Na internetu nije teško pronaći podatak da je Bolivija najsiromašnija država Latinske Amerike. No jeste li znali da su bolivijske provincije Ichilo (regija Santa Cruz) i Chaparé (regija Cochabamba) zapravo najbogatija područja na cijelom kontinentu? Zacijelo niste!
Ichilo i Chaparé prava su meka za sve poljoprivrednike i stočare, ovo tropsko područje cijelu godinu ima fantastičnu klimu i točno odgovarajuću količinu vlage. Oko 300 tisuća stanovnika ovog dijela zemlje živi u pravom blagostanju, s obiljem različitog voća, povrća i žitarica, a stoke i peradi ima na svakom koraku.
"Zemlja i vrijeme su nam toliko blagonakloni, ja nikad u životu nisam imao gubitke na poljima. Ovo je naprosto najbolje poljoprivredno područje na svijetu", rekao mi je jedan vremešni seljak s otečenim obrazom u Yapakaniju. Valjda ga je zabolio zub? No, nije bitno... I stvarno, cijelo područje izgleda impresivno, zeleno i bogato, a ljudi zdravo i zadovoljno. Kako zapravo predočiti sliku ovog raja na zemlji? Možda najbolje da zajedno krenemo na jednu malu vožnju.
Krećemo iz najmnogoljudnijeg bolivijskog grada Santa Cruz de la Sierra. Nakon nekih 60-tak kilometara vožnje prema istoku ulazimo u provinciju Ichilo. Odmah na ulazu dolazimo do Montera, grada s više od 100 tisuća stanovnika. Divota! Ovakve se gradske jezgre ne bi posramili ni mnogi gradovi bogatih europskih zemalja. Prepun zelenih površina, Montero odiše čistoćom i svježinom, a prekrasne povijesne građevine te raznorazne statue i fontane ostavljaju bez daha. No, Montero nije tipičan grad u kojem dominiraju asfaltirane ceste i gužva užurbanih ljudi, ovo je nešto potpuno drugačije. Sve je mirno, a u samom gradu i oko njega nalaze se mnogobrojne poljoprivredne površine. U dogovoru sa susjednim gradovima, kako ne bi bili konkurencija jedni drugima, ovdašnji ljudi odlučili su se za proizvodnju soje i riže.
Oduševljeni i prepuni dojmova napuštamo Montero i krećemo prema Portachuelu, znatno manjem gradiću s oko 16 tisuća stanovnika, ali s još većim poljoprivrednim zadnjem oko naseljenog dijela. Na njihovom meniju se nalazi još malo riže, ali prije svega ovdašnji ljudi bave se stočarstvom, točnije uzgojem svinja i peradi. Samo nekoliko kilometara dalje, u samom središtu provincije, smještena je Buena Vista sa svega četiri tisuće duša. Zaštitni znak ovog gradića su bizoni čije je meso i mlijeko u Boliviji jako popularna hrana. Vozimo se pored ogromnih polja ananasa i banana a put nas dovodi u grad od 15-tak tisuća stanovnika imena Yapacani, zadnji veći u ovoj provinciji i regiji. 50-tak kilometara dalje pozdravljamo Santa Cruz i ulazimo u Cochabambu, u provinciju Chaparé i gradić Chimore. Plantaže voća naglo su nestale, ovdje nas dočekuje nešto potpuno drugačije. Ispred gustih šuma koje vidimo u daljini, uz samu cestu, prostiru se velika polja pamuka. Put koji vodi prema sjeveroistoku dovodi nas u još jedan manji gradić od svega tri tisuće stanovnika, zove se Villa Tunari i glavni je opskrbljivač drvom i drvnim proizvodima cijele provincije. U samom centru dominira ogromna tvornica papira. Naše peterosatno putovanje završavamo u Chapareu, glavnom gradu cijele provincije s oko 60 tisuća stanovnika. Sličan Monteru s početka putovanja, no s jednom malom razlikom. Ovdje se ne proizvodi soja i riža već popularna yuca, vrsta gomolja slična krumpiru no nešto drugačijeg ali punijeg okusa. Prije svega da rezimiramo, 300 tisuća stanovnika Bolivije ponosno ističe kako se na izuzetno blagonaklonom području može fantastično živjeti od poljoprivrede i stočarstva. Sadnjom ananasa i yuce, te uzgojem pilića i svinja oni su stekli enormna bogatstva. Naravno, nije im teško raditi jer znaju da se trud isplati. Pa kome bi bilo mrsko cijeli dan provesti u polju kojeg krasi četverokatnica i ispred koje ponosno odmara novi Land Cruiser?
BULLSHIT! Dragi Bolivijci, u ovu priču može povjerovati samo ministar Jakovina! Naravno, svima vama bilo je jako čudno dok ste ovo čitali i pitali ste se je li autor teksta normalan? Istina jest da tijekom vožnje zaista pored ceste vidite jedino soju i rižu, perad i stoku, bizone, pa malo ananasa, banana i ostalog voća, polja pamuka... A sve to krase divne šume? "Zašto ne prokrče te šume da imaju još više prostora za sadnju", pitao sam sarkastično mog Bolivijca. Samo se nasmijao. Sve je to krinka za nešto puno unosnije, krinka za ono od čega se ovdje zapravo bogato živi. KOKA!!! Iza svega onoga što možete vidjeti vozeći se cestom nalaze se najveće plantaže koke u cijeloj Latinskoj Americi. Masovna proizvodnja na ovom području počela je u drugoj polovini 20. stoljeća, nitko to nije skrivao, sve je bilo jako transparentno. Veći dio koke prerađivalo se u kokain, jako traženu drogu u cijelom svijetu, posebno u SAD-u. Priča se kako su lokalne cholite prodavale kokain nasred ulice kao da je brašno. Krajem 80-tih godina konzumacija u SAD-u došla je do megalomanskih razmjera, što je s jedne strane još povećalo proizvodnju i zaradu Bolivije, no s druge stvorilo veliki problem ovisnosti u SAD-u. Vlasti su verbalno zaratile, u Boliviju je stiglo oštro upozorenje kako mora prestati s proizvodnjom kokaina inače će uslijediti sankcije Amera. Godinama je vlast u zemlji pokušala suzbiti proizvodnju i distribuciju, zatražena je pomoć DEA-e, a 1988. dogodio se strašan obračun vojske i narko mafije. U masovnoj pucnjavi u Villa Tunariju na stotine seljaka izgubilo je živote, a proizvodnja je na koncu zabranjena.
2003. godine Evo Morales, koji je godinama živio u Chapareu i bavio se uzgojem koke, kao član parlamenta i vođa pokreta cocalerosa (uzgajivači koke) izborio se da se ta biljka ponovno može uzgajati, ali isključivo u medicinske svrhe koju njeguje tradicionalna ajmarska kultura. Po tadašnjem zakonu svaki je vlasnik zemljišta dobio pravo na uzgoj koke na maksimalno pola hektara, a strogo je zabranjena proizvodnja kokaina. Dvije godine poslije Evo je pobijedio na predsjedničkim izborima i od tada do danas mnogi kažu kako situacija sve više miriše na onu iz 80-tih.
"Svi znaju sve, ali vlada se pravi blesava", kaže moj Bolivijac.
Sve se radi undercover, kokain se prerađuje u malim tvornicama koje se nalaze na plantažama. Bolivijci su se odrekli distribucije. Sagrađene su skrivene avionske piste na koje slijeću maleni avioni i odnose kokain u Kolumbiju, odakle se dalje raspačava u svijet. Na ulicama gore spomenutih gradova legalno se prodaje koka koja se koristi za čaj, kolače i kao suho lišće za žvakanje koje pomaže pri radu na velikim visinama. Za sve one koji nisu shvatili šalu, vremešni seljak s otečenim obrazom iz Yapakanija, naravno, žvakao je koku, nije ga bolio zub. Najveći problem je što navodno na ulici završi samo deset posto sušene koke, dok se čak 90 posto preradi u kokain.
dobra stvar