Huk s tribina čuo se već dva bloka dalje. Kako se automobilom približavamo prema stadionu, moj Bolivijac i ja, zapinjemo u gužvi. On je nestrpljiv. Treba pronaći parking, probiti se kroz svitu i kupiti ulaznice, a ostalo je još samo 15 minuta do početka utakmice. Gledam ga kako nervozno lupka nogom i smijem se... I konačno! Lokalni dječarac pokazao nam je slobodno mjesto i obećao kako će za samo pet Bs-a (Bolivijanosa) auto biti osiguran cijelu utakmicu.
Par minuta kasnije ispred ulaza na stotine ljudi formirano u dugu zmiju čeka red za ulaznicu. Sa stadiona se čuje gromoglasno navijanje. I dok čekamo red za taj komadić papirića, primjećujem frapantan prizor koji u Hrvatskoj, valjda zbog inteligentnih zakona našeg vodstva, nikada nećemo vidjeti. Ponuda hrane i rekvizita naprosto je zapanjujuća. Na desetine štandova na kojima nema što nema, od hladnih napitaka, grickalica i čokolada, pizza i hamburgera, kobasica i pečene piletine, dresova i šalova, truba... I svaki je štand opkoljen. Ha-ha, antologijska scena. Dakle, najzanimljivija slika ispred stadiona definitivno je štekat malene kamp-kućice. U njemu su glavni gosti ljudi u plavim uniformama. Da, policajci! Za promjenu, baš je ugodno vidjeti kako ti famozni čuvari zakona opušteno glođu kokošje batke i guraju hrenovke u usta bez ijednog prijekog pogleda i želje da nekome razvale pendrek po leđima.
Nakon što je ljupka djevojka na ulazu samo otrgala naše karte bez da nas je pregledala, bez da nas je i pitala imamo li što nedozvoljeno, jer zamislite, mogli smo u znak protesta unijeti zastavu s prekriženim likom predsjednika kluba, ulazimo na stadion s 10 minuta zakašnjenja. A tamo prizor za pamćenje. Više od 20 tisuća ljudi, fanatični navijači, obitelji s djecom, mnoštvo djevojaka, i staro i mlado, i mršavo i krupno... Atmosfera kakva se samo poželjeti može. Neopisiva količina pozitivne energije izmamila mi je smiješak na lice.
"Bolivijska liga jako je slaba. Imamo dva solidna kluba, režimski Bolivar kojeg financira naša vlada i Oriente Petrolero kojeg financiraju tajkuni naftnih kompanija. Nogometno sve što vrijedi nalazi se tamo. Zakon o sportu ograničio je plaće igračima jer naš predsjednik države ne želi da nogomet postane kapitalistički poligon za prodaju igrača već želi da sve ostane zabava za narod. Tako maksimalna mjesečna plaća iznosi 5 tisuća dolara. Hmm..., nešto prođe i ispod stola. Ja redovito pratim Ligu prvaka i znam kako igraju Real Madrid, Barcelona, Bayern i ostali velikani. Naš nogomet je daleko od te razine, nemamo Ronalda i Messija, nemamo kvalitetu ni veliki talent, pravi igrač se rodi svakih 10 godina, ali većina Bolivijaca obožava nogomet onakav kakav je. Uvijek dolazimo u velikom broju na stadion, a klubovi se trude ponuditi pravi šou. Mi smo siromašna zemlja i mnogi nemaju što jesti. Pa nećemo valjda trošiti milijune na nogomet samo zato da bi se mogli suprotstaviti Argentincima? Najbitnije je da se mi na kraju dobro zabavljamo", kaže moj Bolivijac.
Na terenu su Blooming i Universitario de Pando. Imena vam, zasigurno, ne znače ništa pa ću reći Crveni protiv Žutih. Crveni su šesti na tablici, Žuti su uvjerljivo zadnji. Pjesma, bubnjevi, sirene i trube odjekuju cijelim stadionom, a gastronomska ponuda na tribinama jednaka je onoj vanka. 'Pollo frito, chorizo, al horno plátano, frío jugos, helados', čuje se sa svih strana dok neumorne i grlate cholite punih ruku šeću s jedne strane na drugu. I zapravo je nevjerojatno koliko se toga pojede i popije tijekom samo dva sata. Pa Coca-Cola Boliviji mora dignuti spomenik, ako već nije. No, ajmo malo na teren. Nakon bezbroj netočnih dodavanja i bespotrebnih napucavanja, nakon brutalno nemodernog nogometa kakav se valjda igrao još u doba kada je Dinamo prezimljavao u Europi, jedan je ubačaj iz kornera ipak sletio na glavu Crvenog igrača, a ovaj je zabio za vodstvo. Stadion je eruptirao! Navijači su u ekstazi, djeca trče po tribini, kokice lete po zraku... 14 minuta poslije Žuti je srušio Crvenog a potom ga nogom udario dok je bio na tlu. Za suca nema dvojbe, to je izravni crveni karton. Nastaje pravi kaos na terenu, naguravanje, poletjele su i šake. Tribine su ponovno na nogama. 'De puta madre, carajo, bastardos...' Žuti smatra da je prestrogo kažnjen pa odbija izaći s terena. Sudac se okreće prema onom četvrtom i maše rukom. I onda, nova antologijska scena. 20 specijalaca uz gromoglasan pljesak navijača ulazi u teren i odvodi Žutog kao robijaša. Poluvrijeme završava s 1:0.
Igrači su već otišli u svlačionicu, a na terenu je 40-tak djece i njihov trener. Podijeljeni u dvije momčadi započinju svoj dvoboj. Svaki njihov potez popraćen je pljeskom, a šeprtljave dječje noge u nekoliko su navrata dobrano nasmijale cijeli stadion. Najveću pažnju izaziva mali dječarac s dugom plavom kosom. Možete zamisliti koliko je u Boliviji neobično vidjeti upravo takvo dijete? Navijači su, naravno, najnaklonjeniji njemu. Oduševljenje i smijeh stigli su kada je spomenuti plavušan izašao sam pred vratara, fintom ga zavaljao i poslao loptu u mrežu. Pravi 15-minutni šou!
Utakmica velikih se nastavlja. Crveni napadaju, Žuti se brane. Jasno je da Žuti nemaju šanse. Nogomet lagano pada u drugi plan, ali zabava među navijačima se nastavlja. Na tribini nasuprot naše započinju popularni valovi koje prihvaća cijeli stadion. Taj predivan ples ruku traje dobrih 15 minuta. Goooool, 2:0. Bravo, naši! Kad je već svima bilo jasno da Crveni imaju tri boda u džepu, na našoj strani tribine uz ovacije muškog dijela okuplja se skupina djevojaka koja započinje, kako kaže moj Bolivijac, tradicionalni pobjednički Quechua ples. Bliješte blicevi mobitela, dečki plješću u ritmu plesa, djeca veselo trčkaraju uokolo... Evo još jednog, 3:0. I onda kraj! U trenutku kada je sudac odsvirao završetak utakmice redari otvaraju zaštitnu ogradu, a navijači hitaju na teren kako bi zagrlili svoje ljubimce... I užicali koji dres. Pjesma i veselje na stadionu trajali su još punih deset minuta, a onda se sve prenijelo na ulice.
Nakon utakmice pitao sam se je li ulaznica za katastrofalan nogomet koji nije čak ni na razini hrvatske županijske lige vrijedila 60 Bs (cca 50 kuna)? Odgovor je da. Zbog ovakve zabave se isplati ići na stadion. Oduševljeni i puni pozitivne energije moj Bolivijac i ja otišli smo dalje. Putem sam ga morao priupitati.
"Znaš li kako se zove predsjednik Bolivijskog nogometnog saveza?"
"Tko? Nemam pojma! Zar je to bitno?", upitao me. A onda sam mu ispričao tužnu priču o Zdravku Mamiću i hrvatskom nogometu. Nije imao pojma, zgrozio se! Moj Bolivijac se zgrozio.
a kaj da nisu pobijedili?????