Većina će Hrvata za Boliviju reći kako je to zemlja trećeg svijeta u kojoj žive neobrazovani divljaci, u kojoj ljudi umiru od gladi, u kojoj se korupcija razvila do krajnjih granica, kojom drma suludi diktator Evo Morales i koja za ostatkom svijeta zaostaje 200 godina. Nije to baš tako kako se čini. Bolivija je zemlja s tisuću problema, ali u usporedbi s Hrvatskom i ne zaostaje previše. Zemlja je to koja ima nemjerljivo veći potencijal od Lijepe naše, prirodnog bogatstva ima na svakom koraku, vlastite proizvodnje koliko hoćeš, a radne snage proporcionalno po glavi stanovnika puno više nego mi, kao i puno manje ljudi treće životne dobi. Najveći problem Bolivije je što ili nisu sposobni iskoristiti svoj potencijal ili netko ne želi da se taj potencijal iskoristi, jer je zemlju s mnoštvom sirotinje puno lakše manipulirati.
I dok Hrvatska muku muči s problemom dvojezičnih ploča u Vukovaru, troši masne pare na sulude referendume i gradi fontane po Zagrebu, oni najbitniji problemi koji zapravo prijete njenoj egzistenciji ostaju duboko zakopani. A znate li što o Hrvatskoj misli jedan vrlo uspješan Bolivijac? Oni ga zovu Tomi Kulhis, a njegovo pravo ime je Tomislav Kuljiš. Da, naravno, podrijetlom je Hrvat, rođen je u Boliviji, a njegova obitelj ima pravo malo carstvo. Za početak da predstavimo njegovu obitelj.
Od otoka Visa do Bolivije
"Povijest bolivijske obitelji Kuljiš počela je prije otprilike stotinu godina na otoku Visu kada je moj djed započeo proizvodnju vina. Bio je jedan od najistaknutijih proizvođača na cijelom otoku u razdoblju između dva Svjetska rata. Posao je dugo godina išao sjajno a onda se dogodila prekretnica. U zraku se osjećao dolazak II. Svjetskog rata, zavladala je velika kriza na tržištu vina. Djed je najveći izvoz imao u Austriji, koju je u tom trenutku pogodila velika neimaština, cijeli je posao u trenutku došao pod znak pitanja. Moja obitelj u potrazi za boljim životom počela je emigrirati. Prvi je domovinu napustio djedov brat. On je u Čileu pokušao nastaviti obiteljsku tradiciju, a potom je u La Pazu iskoristio priliku u građevinskom biznisu", ispričao je Tomislav i nastavio:
"I onda dolazimo na priču o mom ocu. Moj djed je bio sudionik I. Svjetskog rata u kojem je izgubio nogu, bilo je to traumatično iskustvo za cijelu obitelj. Hitlerove snage u Njemačkoj su jačale i moj je djed znao da se sprema nešto loše. U strahu da će njegov sin Mate, moj otac, završiti u novom ratu odlučio ga je poslati izvan domovine. Imao je rodbinu u SAD-u, Australiji i brata u Boliviji. Odlučio se za Boliviju iz sigurnosnih razloga. Amerikanci i Australci su tijekom prethodnog rata svoje imigrante slali u rat. Bilo je to 1937. kada je Bolivija bila potpuno drugačija nego danas. Kada je stigao u La Paz počeo je raditi u građevinskom biznisu sa ujakom, djedovim bratom. No, nije bio previše sretan tim poslom, pa se pokušao pronaći u nečem drugom. Tvornica obuće Bata zbog rata u Europi počela je svoje tvornice seliti diljem svijeta te otvorila tvornicu obuće u Cochabambi u kojoj je moj otac dobio posao. 1947. godine iskoristio je priliku i otvorio prvu trgovinu obuće u Santa Cruzu. Bilo je to vrijeme kada u gradu nije bilo struje, ljudi nisu imali pitku vodu u svojim domovima i nitko u gradu nije imao kožne cipele. No, Santa Cruz se počeo razvijati i mogućnost za zaradu bila je jako velika. Oženio se mojom majkom i počeo širiti biznis. Potom je počeo distribuirati hranu u SAD i Njemačku. Godine uspješnog biznisa s obućom zahvatila je kriza pa je svoj biznis prebacio na proizvodnju kože. I opet pogodio. Bio je to jedan od najbrže rastućih biznisa na ovom području."
Tomislav je rođen u Santa Cruzu 1962. godine, završio je koledž u Americi i odmah potom s 22 godine počeo raditi s ocem i braćom u proizvodnji kože i distribuciji hrane. Iz godine u godinu posao se širio, prvo na mesnu industriju, pa obradu tekstila, otvorili su i vlastitu banku. Puno godina poslije otac Mate raspodijelio je posao na svoje petoro djece. Danas svaki od njih ima svoj vlastiti biznis, neki su još uvijek zajednički. Tomislavu je pripao posao u distribuciji hrane. Otvorio je mnoštvo supermarketa po cijeloj zemlji koji je postao vodeći lanac u Boliviji.
"Rekao bih da smo po proporcijama mi Konzum Bolivije", rekao je uz smiješak Tomi koji je upoznat s radom najvećeg trgovačkog lanca u Hrvatskoj, kao i cjelokupnom situacijom u domovini svog oca. I kada je počeo pričati o Hrvatskoj odmah je naglasio da će biti ekstreman u svom izlaganju.
Tomi smatra kako Hrvatska ne ide u dobrom smjeru. Otkrio je što je najveći problem.
Hrvatskoj treba populacijska eksplozija
"Za boljitak Hrvatske prvo treba promijeniti puno zakona a onda vam treba populacijska eksplozija. Svaka obitelj mora imati četvero ili petero djece. Ako pričao o najvećem problemu Hrvatske i Europe općenito to je mortalitet. Cijeli kontinent ima tendenciju pada, Europa nestaje, sve će vas zamijeniti ljudi iz Afrike i arapskih zemalja. Europa od prije 50 godina je puno drugačija nego danas. Bio sam u Parizu prošle godine i taj grad nema puno veze s onim od prije 20 godina. Tamo više nema Francuza. Hrvatska također gubi populaciju iz godine u godinu.
Prijeti vam izumiranje, a vrlo brzo ćete postati meka za mnoge emigrante iz svijeta. I kako onda investirati u zemlju kojoj će prosjek godina ubrzo biti 50. Nitko u Hrvatskoj ne želi raditi ništa, svi žele živjeti od mirovine. Stari ste, a uz to i bahati jer na sve ostale gledate s visoka. To je problem Hrvatske i Europe općenito. Imao sam planove investirati u Hrvatsku, ali razlog zašto ne želim je upravo taj, radije ću investirati negdje u Latinsku Ameriku gdje je prosjek godina 25 ili 27 godina. Ovdje svi ljudi žele biti oženjeni, svi žele imati djecu. To je osnova koja tjera čovjeka da radi jer mu je u toj situaciji potrebna kuća, cesta, škola za djecu... Razvoj! Da sam ja premijer Hrvatske moj bi plan bio na ovakav ili onakav način prisiliti građane da stvaraju djecu. To bih plaćao nekim bonusima. To je pitanje nacionalne sigurnosti jer ako tako nastavite za 20 godina će vam biti još teže. Imat ćete još više umirovljenika a još manje ljudi sposobnih za rad."
Prije nekoliko mjeseci Tomislav je posjetio Hrvatsku, bio je u Zagrebu i Splitu, te posjetio svoju rodbinu na otoku Visu.
"Tužno mi je vidjeti kako je Zagreb pojeo Split. Proračun grada Zagreba je deset puta veći nego onaj Splita. To je nevjerojatno! U vrijeme Jugoslavije više se novca u državnoj raspodjeli vraćalo u Split nego li danas. Takvo nešto nije radio čak ni Beograd, oni su uzimali manje državnog budžeta nego li ga danas uzima Zagreb. Putovao sam diljem svijeta i nigdje nisam vidio centraliziranu državu kao što je Hrvatska. To morate promijeniti pod hitno jer cijela će država osim Zagreba propasti."
Za kraj Tomi se našalio.
"Mnogi sarkastično kažu da se Hrvatska ulaskom u Europsku uniju zapravo ukrcala na Titanic. Situacija u Europi je komplicirana. Ulaskom u EU Hrvatska nije dobila ništa, a mora plaćati članstvo. Ali naprosto mora biti članica, drugog izbora nema."
Možda će riječi jednog uspješnog poduzetnika kakav je Tomislav Kuljiš biti dobar razlog da razmislimo o svemu i pokušamo nešto promijeniti... Ili po starom dobrom običaju možemo nastaviti biti bahati.
>>Biti žena u Boliviji zaista nije lako
>>Kokain se na ulici prodavao kao da je brašno. Vlada se danas pravi blesava
kad se nesto ovako korisno i zanimljivo objavi onda nitko ne komentira, a ispod svake trač vijesti svi pametuju da kako nas novine dave glupostima.