Spraviti je kak se šika, kraljevskemu gradu dika, zmislili je meštri stari pak recepta pucam dali. Drugi sikak mudrovali i navek se zanitali: zmešali su čudaj jajcov za krem-kitu žutih zajcov. sanoborska kremšnita kraljica svih slastica! Sanoborska kremšnita Sanobor proslavila. Rijetka je slastica koja se može pohvaliti da je opjevana u pjesmi, a posebno da je pjesma baš o njoj. Samoborska kremšnita, kraljica slastica, ima sve to. Pjesmu joj je posvetio Samoborac Joža Prudeus, učitelj i književnik.
Ova slastica samo je jedan od proizvoda iz velike gastro baštine grada Samobora, malog, ali bogatog grada kojem je hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. u 13. stoljeću dao povelju slobodnoga kraljevskog trgovišta. Bilo je to ujedno prvo povijesno svjedočanstvo o gradu koji nije imao drugoga gospodara od svojih stanovnika, a porez je plaćao samo kralju. I bio je to oduvijek bogat grad.
A kad je riječ o kremšniti, ne rade je samo u Samoboru. Možete je pronaći u svakoj slastičarnici, pripremaju je diljem svijeta. Radi se od jaja, mlijeka i brašna. Rekli bi, pa nema tu neke razlike kad su sastojci isti. Ipak, ne rade je svi po istom receptu. Tako kremšnite mogu biti čvrste i guste, slično kao puding. Neki ih rade uz dopunu, pa na površinu, prije gornje kore, stavljaju šlag, drugi je ukrašavaju čokoladnom glazurom. I kore se pripremaju na različite načine, neki vole da su mekše, a drugi da su žilavije. I upravo to čini razlike među naizgled istom slasticom.
Pitate li Samoborce, svi će vam reći da je samo samoborska kremšnita ona prava i jedina. Uvijek svježa i topla, pjenasta, topi se u ustima.
Priča o samoborskoj kremšniti počinje još 20-ih godina prošlog stoljeća, nakon povratka Đure Lukačića iz Zagreba. Đuro je u zagrebačkim slastičarnicama izučavao zanat, kombinirao recepture majstora od kojih je učio i tako dobio poslasticu koja je proslavila Samobor. Premda se po nekim pričama o porijeklu recepta spominju i utjecaj majstora iz Mađarske, pa čak i Austro-Ugarske, svi sa sigurnošću tvrde da je upravo Đuro Lukačić otac prave samoborske kremšnite.
Kremšnite su se počele raditi u slastičarnici Marka Lukačića, Đurina brata, smještenoj na samoborskom trgu. Stanovnici Samobora mogli su si priuštiti obiteljske izlaske i druženja. U Samobor su na izlet dolazili i stanovnici okolnih mjesta, pa tako i Zagrepčani. Sjećate li se kultnog filma “Tko pjeva zlo ne misli”? Upravo je u Samoboru Ana Šafranek ugledala gospona Fulira, upravo u Samoboru planula je ljubavna iskra.
U Samoboru je nedjeljna šetnja nakon ručka najčešće završavala u slastičarnici na trgu. Okupljali su se u njoj i mladi i stari, a iz nje se širio prepoznatljiv miris: “Gdo pravični miris sledi, vu prolazu zmir on gledi; dečec drobni z pucicami topiju se v kremšnitami”, kaže u svojoj pjesmi Joža Prudeus.
Pazi se na svaki korak
Koja je tajna prave samoborske kremšnite, po čemu se razlikuje od svih drugih? Jesu li za to zaslužni slastičari, posebne tajne recepta, iskustvo ili nešto drugo?
U samoborskoj kavani Livadić, obiteljskoj kavani u kojoj kremšnite po originalnom receptu rade već 25 godina, otkrili smo kako nastaje i po čemu se razlikuje ova poznata samoborska slastica.
- Samo je topla kremšnita ona prava. Po tome možete prepoznati da ste dobili svježu kremšnitu, a ne neku koja je stajala tko zna koliko dugo – kaže nam Đurđica Jandrić, voditeljica kavane u kojoj je od njezinih početaka. I premda nije član obitelji Labaš, ona je jedna od njih. Otkrila nam je i kako je za dobru kremšnitu važno iskustvo u izradi, čime se njihove slastičarke sigurno mogu pohvaliti. U dane karnevala naprave i 2000 komada u jednome danu. Dodat će kako su za dobru kremšnitu najvažnija upravo jaja.
- Uvijek ih nabavljamo od istog dobavljača, koji zna da jaja moraju biti svježa. Tajna naših kremšnita je i u timskom radu, moraju biti najmanje dvije slastičarke, kuhanju smjese od žumanjaka, u vremenu kad treba početi mutiti bjelanjke, kad se u njih dodaje šećer, tajna je i u miješanju kreme od žumanjka i snijega od bjelanjaka, stavljanju na kore, ali i u samim korama – ističe voditeljica kavane Livadić. A upravo je pjenasta krema ono što ljude koji prvi put probaju samoborsku kremšnitu ostavlja bez daha. I dok su jedni odmah oduševljeni, dodaje, bude i onih koji se najprije čude zašto nema šlaga, a djeca najčešće pitaju gdje je čokolada. Okusu poznate slastice svakako pridonose i kore, peku ih sami, a za razliku od kreme, koju rade i nekoliko puta dnevno, kore uvijek imaju spremne.
Stara slastičarnica i recept
Samoborske kremšnite poznate su u cijeloj Hrvatskoj, rado ih jedu i Slavonci i Dalmatinci, a otkrili su ih i stranci. Osim susjeda iz Austrije i Njemačke, na kremšnitu stižu i Francuzi, Englezi, Amerikanci i Japanci.Priča o samoborskoj kremšniti otišla je u svijet, a slastičarnica iz koje je krenula ostala je dio povijesti.
- Slastičarnica na samoborskom trgu, iz koje je i krenula kremšnita, nema više od 20 godina. No, recepturu za njezinu izradu sačuvali su i prenijeli ljudi koji su u njoj radili. Zato se kremšnita i danas priprema po originalnom receptu po kojem ju je radio i Đuro Lukačić – priča nam Helena Labaš. I kao što njihova obiteljska kavana izgledom podsjeća na stare bečke kavane, i kao što je Sacher torta zaštitni znak Beča, baš tako je i kremšnita zaštitni znak Samobora. Već je nekoliko godina samoborski suvenir, no, najavio je gradonačelnik Samobora, kremšnita će biti i novi samoborski brend. Baš kao i bermet, koji je nezaobilazan kad spomenete samoborsku kremšnitu jer se idealno sljubljuju. A većina poznavatelja samoborske gastro baštine među prvim prepoznatljivim proizvodima istaknut će baš kremšnite i bermet. Ovo piće proizvodi se u Samoboru od davnina. U vrijeme Francuza i Austro-Ugarske monarhije, bermet je bio vrlo popularan među aristokracijom. Po nekim izvorima, nalazio se i na meniju Titanica na njegovu nesretnom posljednjem putovanju.
I nije bermet samo samoborski suvenir, povijesni samoborski aperitiv je i digestiv i vino. Ovo aromatizirano vino neki piju prije jela, a nekima više odgovara poslije jela. Tajna receptura u Samoboru se prenosila s koljena na koljeno. U obitelji Filipec tradicija proizvodnje vina duga je dva stoljeća, sedam je generacija koje su prenosile recepturu izrade. Sve to dovoljan je razlog da i bermet, uz kremšnitu, dobije oznaku brenda.
Bermet je do 1946. bio obiteljsko piće. Često su Samoborci znali reći: idemo na čašu bermeta kod Joce Filipeca. A Joco Filipec bio je djed Antuna Filipeca, koji je prije 15-ak godina nastavio ovu dugogodišnju obiteljsku tradiciju. Kad je 1946. djed Joco ostao bez velikog dijela imovine, oduzeta mu je i kožara u kojoj je radilo više od 30 ljudi, pa nije bilo druge nego bermet proizvoditi za prodaju. Do tada se mogao naći samo u samoborskim ljekarnama, gdje se nudio kao lijek za želudac. Uz odabrane sorte grožđa, koje raste na obroncima samoborskog gorja, ovom crnom vinu karakterističnu aromu daje i mediteransko voće.
- Dodaju se rogači i smokve, šećer te pelin za gorčinu. Samobor je oduvijek imao dobre trgovačke puteve kojima je u grad stizalo svašta, pa tako i rogač i smokve - kaže Antun Filipec. Ističe da je u proizvodnji ovog vina vrlo važno odležavanje u drvenim bačvama. Traje to 10 mjeseci. A kad nakon cijelog procesa završi u bocama, nije svejedno kako ćete ga poslužiti.
- Kad ga poslužujete, najbolje je da je na sobnoj temperaturi. Nema tu leda, a dodati možete samo krišku limuna - ističe Antun.
I premda iza sebe ima stoljeća tradicije, bermet još nije razvikan kao neka druga vina. Unatoč tome, pronaći ćete ga i u prestižnim restoranima.