Kupci se šokiraju kad vide da jogurt prodajemo za samo deset lipa

Tek smo počeli! Rečenica je to koju Mario Žamboki izgovara dok stoji u svojoj trgovini od 300 kvadrata. Na Trešnjevci ju je sa suprugom Majom otvorio prije šest mjeseci.

A “Žabac” već sad slovi kao najpoznatiji dućan u gradu. Da za njega znaju i oni koji nikad nisu “kročili” na društvene mreže, koje su im najviše pomogle u širenju informacije, jasno je vidljivo čim se uđe. Ovdje kupuju umirovljenici, ali i mlade obitelji, studenti, srednjoškolci, iskusne kućanice, dobro upućeni muškarci... Gužvaju se u dućanu proučavajući deklaracije, rok trajanja, mjesto proizvodnje, sastav proizvoda... Stoje ispred naslaganih kutija s robom i pilje, gotovo u čudu, u velikim brojkama istaknute cijene. Proizvod potom premeću po rukama, tražeći na njemu neku grešku. I nije im jasno – kako to može biti toliko jeftino. I to po više od 90 posto nižoj cijeni nego u ostalim dućanima.

Iznimno niske cijene najveći su “mamac” kojim supružnici Žamboki dovlače kupce u “Žabac”. Po kojoj cijeni će se neki artikl rasprodati, najbolje zna Mario, trgovac s 30-godina rada iza sebe u tom poslu, koji je odlučio u Zagrebu pokrenuti pilot-projekt kakav supružnici Žamboki nisu vidjeli nigdje drugdje. Odlučili su otvoriti food outlet. Prvi, na 30-ak kvadrata, otvorili su lani u lipnju u Tkalčićevoj. A kad im je taj prostor postao premalen, počeli su tražiti prostor za drugi. Idealnim se pokazao lokal u prometnoj Tratinskoj, tik do trešnjevačkog placa. Vrata je otvorio u travnju ove godine. I tako je krenula lavina.

– Sve je počelo s malenom trgovinom na Dolcu. Tamo je godinama uvijek stajao izdvojen kutak za manje vrijednu robu. Sad je taj dućan zatvoren, a u međuvremenu smo otvorili ovaj u Tkalčićevoj, u kojem smo prodavali sitne pekarske proizvode. To nije išlo, pa smo se odlučili na promjenu koncepta – kazuje Mario Žamboki, dok njegova supruga Maja dodaje kako su na ideju o food outletu došli kad su prije dvije, tri godine jednom prilikom došli do informacije koliko se u Hrvatskoj baci hrane.

– Riječ je o 400.000 tona godišnje. Odlučili smo tu brojku smanjiti, čini se da u tome i uspijevamo. Nakon što smo mi otvorili, koncept su prepoznali i drugi. Tri mjeseca poslije našeg food outleta, jedan se otvorio u Varaždinu, Sloveniji i Makedoniji – kaže Maja Žamboki ističući ekološki koncept dućana kao nešto što im je najviše na listi prioriteta u vođenju posla. Puno se robe i podijeli, a sve što dovezu u dućan, prodaju. Dnevno kroz dućan prođe i po 700 kilograma raznih proizvoda. Radi se o “stock, rok i lom” proizvodima, kako ih kolokvijalno nazivaju supružnici. “Stock” je višak robe proizveden u tvornicama, “lom” su proizvodi oštećeni u proizvodnji, “rok roba” proizvodi pred istekom roka trajanja. Svi proizvodi u njihov dućan dolaze direktno od proizvođača, iz tvornice.

– Rok trajanja proizvoda nešto je na što se u ”Žapcu” iznimno pazi, i što je uvijek dodatno naglašeno uz istaknutu cijenu. Kupci misle da su svi proizvodi pred istekom roka, što nije slučaj. Znamo ih čuti kako komentiraju u dućanu kad vide da je rok u 2018. godini, da smo se sigurno zabunili kad smo to napisali. Misle da je riječ o grešci, no teško da ćemo kod isticanja roka pogriješiti. Sve je to iznimno kvalitetna roba koje se iz nekog razloga proizvođači moraju riješiti. Onu robu koja jest pred istekom uglavnom dobivamo dva tjedna prije roka – kažu supružnici.

Zna se dogoditi, dodaju, da proizvođač mora razdužiti robu jer su osmislili novu ambalažu ili drugačiju etiketu, pa ne mogu više prodavati robu na zalihi. Ponekad kod njih završi i sezonska roba koja se nije prodala. Poput džema od bundeve, koji vrijedi još godinu dana, a za koji proizvođači smatraju da se više ne isplati prodavati jer je prošao Halloween. Što je roba bliže roku trajanja, to joj je cijena niža, pa se često na njihovim policama znaju naći proizvodi po cijeni od deset lipa.

– To su najčešće jogurti, tada ljudi izlaze s punim vrećicama. Čokoladice i sladolede, pak, kupuju na kutije – kažu Žambokiji.
Najprodavaniji artikl im je čokoladna bananica u pojedinačnom pakiranju koja je, u vrijeme dok je Večernjakova ekipa bila u dućanu, koštala 60 lipa, no zaposlenici još pamte Livanjski sir koji je bio višak u jednoj sirani. Počela se plijesan loviti po kori, pa su ga u “Žapcu” odlučili prodati u dijelovima. Kilogram je koštao dvadesetak kuna, a tada su svjedočili kako izgleda stampedo kakav pamtimo iz američkih filmova.
Gotovo da ne prođe dan da zaposlenike kupci ne pitaju hoće li livanjske sireve dobivati ponovno, a utjehu pronalaze u okrajcima sireva i mesnih prerađevina, koje su stalna ponuda na policama.

– Recimo, u velikim trgovačkim lancima prodaje se samo sredina špeka. Dosad su se krajevi bacali, a sad se mogu kupiti u našem dućanu – kaže Mario. Jako se dobro prodaje i pivo, kojeg litra zna koštati po četiri kune, no sve što se stavi na police, odmah se razgrabi.
– Znaju nam slati proizvode koje ne mogu prodati, kao što je pašteta sa šparogama ili kulenom. No mi ih sve prodamo – pričaju supružnici.

U ponudi ipak nemaju voće i povrće, jaja te meso s obzirom na to da su te namirnice previše osjetljive. Najbolja im je reklama, kažu, njihova Facebook stranica, na kojoj objavljuju proizvode koji su u tom trenutku na velikim popustima.
U dućanu ima i manje poznatih brendova, ali najbolje se prodaju najzvučnija imena. Nudi se velika Milka čokolada za šest kuna, paket Cekin hrenovki za devet, Zvijezdino maslinovo ulje za 25, Dolcela puding za dvije kune, Eva tuna za pet... Najbolji su im kupci mlade obitelji jer imaju veliku paletu dječje hrane, a i pelene su im stalno na akcijama. U dućane ciljano dolaze kupovati iz cijelog Zagreba iako puno pomaže, kažu supružnici, što su oba dućana na izrazito frekventnim lokacijama.

– Imamo stalne kupce, no svaki dan naleti neki novi znatiželjnik koji se, doduše, uvijek vrati. Svi su u početku skeptični. Ponekad nešto kupe samo zato što je jeftino. A kad se uvjere da je roba stvarno dobra, onda se i vrate – kažu Mario i Maja.
Skeptične su bile i velike industrije kad su im supružnici izložili svoju ideju. Prisjećajući se silnih sastanaka, kažu kako im nije bilo lako promijeniti uhodani proces. Sve što se nije prodalo, naime, išlo je na spaljivanje, a donedavno je problem bilo i samo doniranje hrane, dok se to zakonski nije reguliralo. Ideju food outleta mnogi u početku nisu ni shvatili.

– Neki nisu željeli davati robu u naš dućan jer nisu htjeli da se njihovi proizvodi prodaju po niskim cijenama. Objasnili su da ne žele time rušiti brend – kaže Maja Žamboki. Morali su, dodaje Mario, “povući” jako puno poslovnih poznanstava, pa i privatnih veza, da bi se izborili za svoju ideju. A to čine i dalje, svakodnevno tražeći nove brendove s kojima će surađivati. Kako bi proširili paletu proizvoda, u rujnu su se uputili na najveći međunarodni sajam prehrambene industrije u Köln. Anugu je lani posjetilo 160.000 ljudi koji su obišli 7200 izlagača. Predstavljaju se tamo ključni nacionalni i međunarodni “igrači” u svijetu hrane i pića, a sve njih posjetili su i Žambokiji, s još jednom idejom na umu.

– Tamo smo stupili u kontakt s dvadeset-trideset tvornica iz Austrije, Italije, Njemačke i Slovenije. Dogovaramo da uvozimo i njihove proizvode u Hrvatsku, a s obzirom na to da u tim zemljama planiramo otvoriti još food outleta, ideja je da izvozimo hrvatske proizvode te ih prodajemo na stranom tržištu – kazuju supružnici koji upravo traže prostor od 500 četvornih metara u Novom Zagrebu, gdje planiraju otvoriti treći dućan. Otvorit će ga do Uskrsa. Traže lokacije i u Karlovcu, a potom kreću u potragu u druge hrvatske gradove. Kako je krenulo, ne bi bilo neobično da uskoro negdje otvore robnu kuću...

– Tko zna – zagonetno će Mario, već najavljujući sljedeći pothvat: u trgovinu na Trešnjevci ovaj mjesec u pogon će staviti tzv. deterdžentomate, strojeve u kojima će jeftino prodavati šest deterdženata raznih vrsta. U ponudi će biti onaj za suđe, rublje, sanitarije, stakla, omekšivač i univerzalni. Koštat će od pet do sedam kuna po litri, a jedini dobavljač će biti Labud.

– Od njih ćemo deterdžente kupovati u bačvama po 50 litara, a na taj ćemo način eliminirati što više nepotrebne ambalaže. Kupci će moći doći sa svojim bocama i napuniti ih, iako ćemo im i mi nuditi svoje. Kontaktirali smo i s nekim udrugama koji se brinu za osobe s posebnim potrebama kako bi na stroju radio netko od njihovih članova – kažu Žambokiji.

Time će svoj tim od 15 ljudi povećati za još jednog čovjeka iako stalno traže nove ljude. I odnosu prema zaposlenicima ovi su vlasnici pristupili na malo drugačiji način. Uz stalnu plaću od 3500 do 7000 kuna, njihovi radnici ne rade nedjeljom ni blagdanima, a plaćeni su po prometu. Zato se, kaže Mario Žamboki, više i trude.

Plaćanje radnika po učinku praksa je stigla iz inozemstva, odakle su preuzeli koncept outleta koji se posljednjih 15-ak godina počeo širiti po Hrvatskoj. Prvi outlet pojavio se u istočnom dijelu SAD-a 1930-ih godina, i to u sklopu tvornica koje su nudile proizvode po niskim cijenama svojim zaposlenicima. Začetnikom prvog outleta smatra se američki poduzetnik Harold Alfond, osnivač cipela Dexter, koji je osnovao outlet trgovinu u sklopu svoje tvornice. S vremenom se “publika” outleta proširila na one koji ne rade u tvornicama. Veliki procvat u Americi outleti su “doživjeli” između 1980-ih i 1990-ih, a potom se koncept proširio i na Kanadu, Europu i Japan.