U opsežnom istraživanju koje su uoči ulaska Hrvatske u EU proveli Večernji list i Millenium promocija građani Hrvatske između 100 ponuđenih hrvatskih velikana izabrali su njih 30 na koje su najponosniji. Iz dana u dan objavljivat ćemo njihove portrete kako bismo ih bolje upoznali, cijenili i čuvali uspomenu na njih. Hrvatske velikane predstavlja dr. sc. Božo Skoko, stručnjak za hrvatski identitet i imidž s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.
Marin Držić (Dubrovnik, 1508. – Venecija, 1567.) Najveći hrvatski renesansni komediograf. Začetnik modernizma u hrvatskoj knjizi i na pozornici. Živio je u doba krize, kada se Europa zatvarala u sebe, a njegov dubrovački zavičaj lagano gubio humanističku razigranost, fantaziju i izvrsnost. Bio je svećenik, a svoju je veliku karijeru počeo 1526. kao jedan od dvojice rektora dubrovačke crkve Svih Svetih. Godine 1538. izabran je za orguljaša dubrovačke katedrale, a nekoliko mjeseci kasnije Vijeće umoljenih dodijelilo mu je novčanu potporu za daljnju izobrazbu. Književni dar razvio je u talijanskoj Sieni, gdje je studirao humanističke znanosti i kanonsko pravo te gledao seljačke lakrdije, komedije i pastirske igre.
Usprkos zabrani skupova i predstava u privatnim kućama, što je u ono doba u Sieni bio običaj, Držić redovito u njima igra, a 1542. zbog toga je i uhićen. Bio je omiljen među kolegama pa ga 1541. biraju za upravnika studentskog doma i vicerektora sveučilišta. Međutim, nikad nije završio studij, već se 1543. vraća u Dubrovnik, gdje se nije bavio trgovinom poput oca, već piše komediografska djela i upada u dugove. Istodobno stječe mnogobrojne neprijatelje među dubrovačkim bogatašima, koji su se prepoznali u njegovim djelima. Nakon toga odlazi u službu austrijskog pustolova grofa Christopha Rogendorfa; s njime kratko boravi u Beču i Carigradu, gdje mu je bio i prevoditelj. I dalje zapada u dugove unatoč gradskim službama pa 1562. odlazi u Veneciju, gdje se spominje kao kapelan venecijanskog nadbiskupa.
Godine 1566. odlazi u Firencu, gdje pokušava organizirati ustanak protiv dubrovačke vlastele kako bi se izborio za veći utjecaj pučana u upravljanju Republikom. Međutim, ne nailazi na potporu firentinske elite... Umro je u Veneciji iznenada i prilično tajanstveno. Pokopan je u mletačkoj crkvi svetih Ivana i Pavla. Urotnička Držićeva pisma, koja su pronađena 1938., Držića su učinila kontroverznim. U ekstremnim interpretacijama je tako za jedne – neodgovorni pustolov koji neprestano trči za novcem, a za druge – pobunjeni plebejac koji se bori za bolji i pravedniji svijet. Međutim, i jedni i drugi ne mogu mu umanjiti titulu najživotnijeg hrvatskog renesansnog pisca i začetnika hrvatske komediografije.
Njegovi najveći umjetnički dosezi nalaze se u komedijama Dundo Maroje i Skup. Držić je pisao i djela za prikazivanje o pokladama, a izvodile su ih poznate kazališne družine. Bio je pjesnik vedre, renesansne glume, dalek pobožnim stremljenjima. Izrazio je draž pučkog govora, progovorio je jednostavnim narodnim jezikom te je prvi na pozornicu donio jednostavne likove iz običnog života (Pomet, Dundo Maroje, Tripče, Bokčilo...). Bio je vješt dramatičar, a njegov se komediografski opus održao do danas snagom nepatvorene umjetničke inspiracije. Držić je imao nadimak Vidra, a bio je i vrstan glazbenik: svirao je orgulje, lutnju, flautu, kontrabas, kordinu, kornet i klavičembalo. O njegovu životu 2006. Veljko Bulajić snimio je film Libertas.