Stara šibenska jezgra, Ulica Jurja Šižgorića. Malo je preusko, nema ni tračnica, ali staneš, čekaš, znak ‘stajalište tramvaja’ je tu.
– Ajde, doći će, ne brini se – ohrabruje Zvone Vila (51), zagrebački umjetnik, grafičar s Bukovca.
– Dođi, popij sok dok čekaš – poziva u svoj atelier.
Poput Gutenberga
Ruke mu zamazane bojom, oko njega stotine grafika.
– Stavio sam neki dan ispred majstorske radionice znak ‘airport’, Nedostaje mi Maksimir, moj Bukovac, gemišt kod Crnca, kava u Mimicama, pa me taj znak podsjeća na rodni grad – govori 51-godišnji akademski grafičar.
Život ga je nekako doveo ovamo, u stari magazin, podrum, šupu..., kakvih ima na stotine u Šibeniku. No ova blista. Preuredio ju je i ubacio – zvijezdu. Grafičku prešu, sličnu onoj na kojoj je 1455. Johannes Gutenberg tiskao Bibliju.
– Iz istog su razdoblja, ali nije ista. Njegova je bila preša za visoki tisak, a ova moja je za duboki. Tu ti struja ne treba, samo ruka. Riječ je o izvornoj grafici, kulturi grafičkoga lista. Tako su srednjem vijeku radili, radim i ja danas.
U zemlji je tek dvadesetak ovakvih strojeva, većina na umjetničkim akademijama.
– Na Akademiji sam po noći radio grafike, jedina je bila ta preša na faksu. A sad imam vlastitu. Njemačku, pravu – ponosan je Vila.
Turisti često kod njega virnu, mogu danas vidjeti kako se radilo prije više od 500 godina.
– Stao prije par dana, tu na ulaz, jedan par. Naši ljudi. I kaže on njoj: ‘To ti je, znaš, stroj za peglanje plahti. Tako su se nekad peglale plahte.’ I ona ga zaljubljeno gleda, kima glavom i misli si ‘kako je on jako pametan’. Nisam htio ništa govoriti – smije se Vila, pa dodaje:
– Susjeda došla pa me pita: ‘A je l’ radiš ti, Zvone, one kuke za grobove? Trebam četiri komada.’ Vidim ja, ni njoj nije baš jasno što se kod mene događa...
A on dlijetom i iglom reže u metalnu ploču. Obrnuto od onoga kako želi da na kraju ispadne.
– Obrnuto radim, obrnuto pišem, obrnuto živim. Kod mene je sve obrnuto – veselo će čovjek, nekad zvijezda zagrebačke Akademije.
– Kako ću ti ja sad tehniku grafike objasniti? Pa trebali bi sati. Ali ajde. Utrljam boju u kanale koje sam izrezao, pa višak maknem, provučem kroz prešu.
Dva slona po centimetru
Koliki je pritisak preše?
– 13 tona po centimetru kvadratnom – ispali. Kao da dva slona stoje na jednom centimetru?
– Tako je. Fino stisne preša...
Radovi su genijalni, a mnogi likovi na grafikama su – njegovi autoportreti. Pa i sam sveti Mihovil, zaštitnik Šibenika koji je i u grbu grada – podsjeća na Zvonu.
– To sam zaista ja! Ako je Salvador Dali mogao sebe predstaviti kao Isusa u svojim djelima, što ne bih ja mogao biti sveti Mihovil?
Tu sam Faust Vrančić kao dijete s padobranom, lice je moje – veli.
Živopisan je umjetnik, baš onakav kakav treba biti. Kad se stvara, nema šminke...
– Ruke moraju biti pune boje, volim je osjetiti. Imam mobitel star 10 godina, znam napisati SMS. Internet na kompjutoru ne koristim. Ni mail. Baš me briga za novotarije, mogu živjeti kao prije 500 godina. Pa i televizija, tražila me neki PIN taman prije finala Mundijala. Odjurio sam kod susjeda i rekao: ‘Pomozi, TV ne radi!’ Ništa ti to mene ne dira, ma ja bih mogao bez struje, što će mi. Ionako mi je stroj na – ruke.
I, jeste li uspjeli namjestiti TV?
– U zadnji čas! Gledali smo, šteta zbog Griezmannova penala kojeg nije bilo...
Pogledati Varoški Amarcord Na Pulskom filmskom festivalu prošli tjedan predstavljen je film ‘Varoški Amarcord’, sjajna priča o šibenskoj Varoši. Autor je bivši Večernjakov novinar, redatelj Ivan Živković, a kroz film je najbolje upoznati grad iznutra. Kroz njegove frontmene. A ovdje ih je bilo. Od Arsena, Miše, Vice Vukova... Prikazivat će se i na HRT-u, a u pripremi su i nastavci – o Splitu, Zadru i Sinju. Mladić obučen u francuskog konobara na rivi ispred Azimuta radi tajlandski rolani sladoled. Apsolutni je hit, otvorio je radionicu sladoleda prošlo ljeto. Za mlade je ovaj klub meka... Izleti Primošten, Murter, Vodice, Pirovac... Nema toga mjesta koje ovdje nije blizu. Da bi ih se obišlo, treba se tek kratko provozati.
Preko granice u Republiku Bono Društvo, veselo, odcijepilo se od Hrvatske, proglasili su ovaj kafić vlastitom državom, odnosno “Republikom Bono”. Terasa je u najmu prijateljske RH, a na njoj se mnogi Šibenčani skrivaju od sunca. I Arsenu Dediću ovo je bilo omiljeno mjesto. Da budemo fer i pošteni – kava se tu najmanje pije!OBVEZNO POSJETITE
Sladoled kod Joke
Opatija: Turisti na plažama i šetnicama