Kad je izveden Sarajevski atentat te počeo Prvi svjetski rat, Meštrović je bio u Veneciji, gdje je imao izložbu. Ratne godine proveo je u lutanjima od Venecija i Rima do Londona i Pariza, Švicarske, Cannesa...
U jesen 1914., nakon izbijanja rata, vratio se u Rim. Tijekom rata više je bio posvećeni politici i domoljubnoj djelatnosti nego kiparstvu.
Pašić želio Hrvatski odbor
Ali već se u svibnju 1915. sa suprugom Ružom odselio u Pariz. Razlog je ponajprije bio političke naravi; Talijani koji su prišli saveznicima gledali su ga sumnjičavo kao austrijskog državljanina. Iz istog se razloga i Jugoslavenski odbor po Pašićevu savjetu morao preseliti u Pariz, pa zatim u London.
Meštrović je najčešće bio u društvu svojih istomišljenika iz Jugoslavenskog odbora, u prvom redu Splićanina Ante Trumbića i novinskog izdavača i političara Konavljanina Frana Supila. Jugoslavenski odbor je sigurno najznačajniji osobni politički projekt Ivana Meštrovića.
Potkraj 1914. u Bordeauxu, tadašnjem privremenom sjedištu francuske vlade, Frano Supilo susreo se s mnogim političkim ličnostima, među kojima su bili i ruski veleposlanik Izvoljski i francuski ministar vanjskih poslova Delcasse. Nedugo nakon toga posjetio je i London, gdje je uz pomoć osvjedočenih prijatelja Roberta Seton-Watsona i Wickhama Steeda došao u vezu s njihovim ministarstvom vanjskih poslova te s nekoliko veleposlanika, no ništa nije uspio saznati o sudbini naših naroda.
Samo je slutio da se radi na tome da Italija uđe u rat i da su joj u tom slučaju obećane Istra i Gorica, ali valjda ne i Rijeka i Dalmacija. Uz Meštrovića, Trumbića i Supila, Hinka Hinkovića te Franka Potočnjaka, stvoren je inicijalni odbor od sedam članova. Tekst programa poslali su predsjedniku ratne srpske vlade Nikoli Pašiću. On se složio s točkama programa, ali je savjetovao da se odbor ne zove Jugoslavenski, nego Hrvatski odbor. Na prvu Trumbić i Supilo, prihvaćaju Pašićev savjet, ali su naišli na žestok otpor Meštrovića i mlađih članova odbora. Oni su smatrali da Pašić ima svoje državničke i taktičke razloge, ali tko jamči da naše posve hrvatske pokrajine neće razgrabiti netko treći, Talijani, Mađari ili Habsburzi, pa onda opet nametnuti Hrvatima i Srbima sukob oko Bosne. Na Meštrovićevo čuđenje Trumbić i Supilo, kao bivši pravaši, bili su za bezuvjetno jedinstvo sa Srbima. Konačno su se složili da Odbor treba iznijeti integralni jugoslavenski program pa čak i u imenu postaviti najširi okvir.
U počecima djelovanja Odbora, srpska vlada i Pašić potpomagali su njegov rad, a pojedine članove mjesečno stipendirali. Ali Meštrović, Trumbić i Supilo takvu sinekuru nisu prihvaćali. Trumbić je prodao svoje nekretnine u Splitu i od toga časno i ponosno živio u emigraciji, Meštrović je imao ušteđevinu od svog umjetničkog rada, a najteže je bilo Franu Supilu, koji je imao nešto novca, ali nedovoljno. Godine 1915. možda je za Meštrovića najznačajnija ratna godina, kako na političkom tako i osobnom planu. U veljači 1915. u Nišu se Supilo sastao s Pašićem, saznao za Deklaraciji Narodne skupštine Kraljevine Srbije od 7. prosinca 1914. u kojoj je postavljen cilj za oslobođenje i ujedinjenje sve neoslobođene braće Srba, Hrvata i Slovenaca.
Jugoslavenski odbor osnovan je u travnju 1915. u Parizu. Tijekom osnivanja izabran je samo predsjednik – Ante Trumbić. Tijekom prve godine osnovane su podružnice na tri kontinenta, u Parizu, Ženevi, Petrogradu, Clevelandu, Washingtonu i Valparaisu. Posebno su se američke podružnice isticale u propagandnom radu, ali i prikupljanju novca za rad i akcije Odbora i uzdržavanje članova. U tim akcijama u SAD-u isticao se Meštrovićev prijatelj Milan Marjanović, a u Južnoj Americi Ljubo Leontić i Julije Gazzari. Čak se i jedna manja podružnica u Čileu nazvala Meštrovićevim imenom. Na početku rada Odbora Ante Trumbić ponajprije se brinuo o organizacijskom i administrativnom ustroju, Supilo je poduzeo žestoku diplomatsku inicijativu, a Meštrović je izuzetno bio aktivan u kontaktima s mnogim važnim ličnostima iz svijeta politike i kulture.
U Petrogradu, tajnim kanalima i posredovanjem Sergeja Sazonova, Supilo je doznao za postojanje Londonskog ugovora, a prema tom ugovoru Italiji je obećana Istra i Dalmacija do rijeke Cetine. Supilo je u Petrogradu obilazio panslavenske krugove kako bi intervenirali kod ruskog cara da se nekako iz te podjele barem izuzme i spasi Split. Nakon toga je u Londonu kontaktirao s ministrom vanjskih poslova Sir Edwardom Greyem, koji ga brzo prihvatio kao najinteresantniju političku osobnost cijele srednje Europe, a Supilova pomalo smiješna pojava i neugledno odijevanje postali su njegov simpatični zaštitni znak.
Supilo je psihički vrlo teško doživio srpske vojne poraze 1915., Londonski ugovor, prijetvornost srpskih diplomata po savezničkim metropolama. Krleži se posebno dojmila Supilova epizoda sa srpskim književnikom Bogdanom Popovićem: „A što gubiš nerve, propala Srbija, propala, pa šta? Mi ćemo Srbi i kod Austrije izboriti neku autonomiju, barem kakvu imaju Hrvati, a pitanje je kamo ćete vi Jugoslaveni."
Krleža je zaključio: "I eto, dok Supilo sav deprimiran leži tako reći u komi, Bogdan Popović nije izgubio ni apetit ni raspoloženje, a Supilo kao „antisrbin", kao starčevićanac gubi nerve, jer je Srbija propala sa svojim planovima. To su eto dva mentaliteta i dva načina kako reagiraju i rezoniraju ljudi."
Torzo Banović Strahinja
Supilo je sredinom 1915. godine prenio Meštroviću informacije Sir Greya o savezničkoj ponudi Srbiji i Nikoli Pašiću, pri kojem se za gubitak Makedonije nudila kompenzacija u obliku teritorija Bosne i poveći dio dalmatinske obale i zaleđa nastanjenog srpskim stanovništvom. Pašić je to, onako diplomatski stavio na čekanje, i to zbog dijelova Makedonija koji spadaju u tzv. Staru Srbiju.
Zanimljivo je da je gotovo stoljeće nakon te savezničke deklaracije i atraktivne teritorijalne ponude srpska intelektualna elita, a posebno književnik i akademik Dobrica Ćosić, to proglasio najnesretnijom političkom odlukom u povijesti srpskog naroda. Ćosić smatra da se ujedinjenjem svih tzv. srpskih zemalja i Srba na tim područjima, uspostavom Velike Srbije, poslije kraja Prvog svjetskog rata, moglo za dugo vremena kvalitetno riješiti srpsko pitanje.
Za njega je ulazak u prvu i drugu Jugoslaviju bilo veliko zlo za srpski narod koje su krvavo i skupo platili tijekom 2. svjetskog rata i nakon toga u devedesetima. Supilo nakon silnih putovanja, inicijativa i svađa sa srpskom vladom i članovima Odbora, pa čak i teških riječi upućenih Trumbiću, izlazi 1916. godine iz članstva Odbora, a nedugo potom i umire. Supilo se prvi gorko razočarao u namjere srpskih političara u stvaranju nove države.
No, priređena je velika Meštrovićeva izložba u Londonu. Na neki ju je način inicirao Supilo dogovorom da se održi u prestižnom Muzeju Victorije i Alberta. Meštrović je izložbu pripremao u teškim okolnostima, djela su dolazila otežano i sa svih strana. Uz glavnog podupiratelja dr. Setona Watsona, podržali su je mnogi prijatelji Srba i Hrvata, a naročito mnogobrojni štovatelji Meštrovićeve umjetnosti u Engleskoj. Izložbu je na sam umjetnikov imendan 24. lipnja 1915. otvorio lord Robert Cecil, državni tajnik ministarstva vanjskih poslova Britanije.
Lord Cecil na otvaranju prilično je žestoko zatražio od barbarske Njemačke da najprije proizvede jednog umjetnika Meštrovićeva kalibra, a tek će onda Velika Britanija moći razmotriti germanske zahtjeve. Lord Robert Cecil dobio je 1937. Nobelovu nagradu za mir. Francuska spisateljica svjetskog ugleda i dobitnica Nobelove nagrade za književnost Marguerite Yourcenar rekla je 1964. da je kao malena djevojčica, s roditeljima koji su 1915. bili u izbjeglištvu u Londonu, pohodila izložbu Ivana Meštrovića. Impresionirale su je njegove skulpture, kroz koje je spoznala srčanost i patnju malog naroda na Balkanu.
Meštrović je darovao srpskoj vladi torzo u mramoru Banović Strahinja, koji je vlada darovala muzeju i on se do današnjeg dana zadržao u postavu Muzeja Victorije i Alberta.
Engleski likovni kritičari prvi su uočili i umjetničku snagu novih radova s biblijskim sadržajima. Izložene su 74 skulpture u mramoru, bronci i gipsu. Meštrović je na otvaranju izložbe rekao: „Moj život ima svoje opravdanje ako je moja zamisao i moj umjetnički rad izraz ujedinjenog jugoslavenstva, i ako to slavenstvo, ujedinjeno, bude humano i europejsko u duhu. Neka poslije ovoga rata anglosaska i slavenska rasa postanu vjerni i vječni prijatelji, za ljubav Europe i ljudske civilizacije."