Čime su se to jednako oduševili i papa Benedikt i talijanski predsjednik Giorgio Napolitano, hrvatski predsjednici Franjo Tuđman i Stjepan Mesić, supruga Georga Busha Barbara, dive Gina Lollobrigida i Meryl Streep, oskarovac iz legendarnog filma “Život je lijep” Roberto Benigni, Christopher Walken...?
Odgovor je – kulinarskim umijećem Lidije Bastijanich, zasigurno jedne od najpoznatijih Istranki na svijetu. Uz spomen njezina imena prve su asocijacije: Istra, dobra hrana, sjajno vino i ekstradjevičansko maslinovo ulje.
Lidija je zapravo najbolja veleposlanica svog rodnog kraja s druge strane Atlantika. Vlasnica nekoliko restorana – Felidia, Il Posto i Becco na Manhattanu, u samom srcu New Yorka, a odnedavno i gourmet centra Eataly u Chichagu – Lidija je u Americi među najpopularnijim chefovima, a k tome objavljuje knjige o gastronomiji i vodi najpopularniji TV show za koji je dobila nagradu Emmy.
Istra mi je materina zemlja
– Za sve je ‘krivo’ porijeklo, a ja dolazim s najljepšeg poluotoka na svijetu – Istre. Ondje sam, nedaleko od Pule, u Busoleri, proživjela svojih prvih deset prekrasnih godina. Moja majka bila je učiteljica u osnovnoj školi pa sam većinu vremena provodila s nonom Rosom. O, ona je bila sjajna žena...
Četvrta generacija Bastijanicha, Lidija s majkom i unukom
S njom sam u malom vrtu od ranog djetinjstva prčkala po zemlji na kojoj je uzgajala povrće kojim nas je hranila. Imali smo kokoši, patke, guske, koze, zečeve, svinje... Svježa jaja, kozje mlijeko od kojeg se radila ricotta, pršuti, domaće kobasice, panceta, mast..., sve su to bile namirnice koje su nastajale na našem gospodarstvu.
Dodamo li domaće vino i maslinovo ulje o kojima se brinuo moj djed te pšenicu koju je mlio u starom mlinu s kamenim žrvnjem..., gdje drugdje tražiti inspiraciju doli pred vratima rodne kuće – smije se Lidija koja nije zaboravila materinski jezik i istarski dijalekt.
– Na žalost, poratna su vremena bila teška pa smo 1956. godine prebjegli u Italiju. Bila je to velika promjena za obitelj, no moje uspomene ostale su uz nona i nonu, mirise i okuse zavičaja oko kojih sam izgradila cijeli život, a eto i karijeru.
Pamtim, kako da ne, svako jelo koje sam skuhala jer nisam nikad odustala od naše gastronomije i ona je proslavila moje restorane. I fuži, i njoki, i brudet, bakalar ‘na bilo’...
U zavičaju, Cividale del Friuli...
No, jelo kojim sam očarala Amerikance i koje je njihov tisak bacilo na koljena jest – jota, juha od graha ili fažola, kako se kaže u Istri, i kiselog kupusa – sjeća se Lidija šokiranih i oduševljenih Amerikanaca.
Slavna chefica priznaje da postoji razlika između istarske i talijanske kuhinje, s obzirom na to da je riječ o regiji koju dijele čak tri države, a pitanja autohtonosti vrlo su aktualna.
– Jedno je istarska kuhinja, a drugo talijanska koja ima dvadesetak regija, s različitim podnebljem i namirnicama. Tako se u jednom dijelu isprepliće i s istarskom koja se, s obzirom na zemljopisni položaj, obilno koristi plodovima mora. Vrlo je bliska venecijanskoj kuhinji u brudetima i rižotima, no osjeti se utjecaj austrijske i mađarske kulture u gulašima, štrudlima, krafnama. No ipak nema do naših škampa ili arome istarskog pršuta – nostalgična je Lidija koja vrlo emotivno govori o hrani i zavičaju.
Sjeća se i vremena kada se zarazila kuhanjem koje joj je, kaže, više od životnog poziva.
– Ljubav prema kuhanju usadila mi je nona Rosa, a putovanja, znatiželja i otkrivanje svijeta oblikovali su me kao chefa. U Trstu smo, nakon odlaska iz Istre, živjeli kod tete koja je bila kuharica u jednom tamošnjem restoranu, a ja sam joj pomagala nakon škole. Kada smo konačno prešli Atlantik, moj prvi posao u New Yorku bio je u pekari, a tek onda u restoranima.
Sa suprugom sam 1971. godine otvorila prvi restoran, no bili smo samo pomoćnici kuharu profesionalcu, i to punih deset godina. Tek tada bili smo sigurni da dalje možemo sami – ispričala nam je svoj profesionalni put Lidija Bastijanich.
Nema filozofije, samo rad
Tradicija i obitelj za nju su, kaže, zakon. Poštuje trendove u gastronomiji jer, dodaje, svako vrijeme nosi svoje, no za štednjakom nema mjesta ni vremena za filozofiranje jer će, jednostavno, sve zagorjeti, baš kao što ni obiteljski posao neće uspjeti ako za njega ne ‘gore’ svi.
Lidija je naučila jahati, ali ne u Teksasu, već u Toskani
– Cijela moja obitelj podržava me u svakom trenutku i ne bih postigla to što jesam da nije moje 93-godišnje majke koja je od prvog dana pomagala u restoranu, kćeri Tanye i sina Josepha koji su razvili naš obiteljski posao – ponosna je Lidija, i sama već baka petero unučadi koja i dalje živi ‘sto na sat’.
Upravo je završila snimanje talijanskog Masterchefa u kojem je bila članica žirija.
– Povremeno valja napuniti baterije i potražiti inspiraciju, a tada se spakiram i otputujem. Upravo sam se vratila s Antarktike, volim izazove, novosti, ali i klasičnu glazbu, operu, a volim i jedriti.Posebno vrijeme izdvajam za Hrvatsku. Veselim se vidjeti da se radi, i to dobro, na gastronomiji, od Trošta u Vrsaru do restorana Kukuriku u Kastvu.
U domovinu putujem barem triput na godinu, u proljeće u berbu šparoga i u jesen u potrazi za tartufima. Zaplovim do Korčule uz naše otoke, a posebno vrijeme ostavljam za rodnu kuću none Rose i dvorište u kojem sam odrasla i gdje sam posadila svoje prve masline, u spomen na njih.
>>Posao je pokrenula 's nula kuna', a danas je stroga šefica koja pogrešku oprašta samo jednom
>>Ksenija Vrbanić: Moji modeli pristaju svima - u broju 34, ali i 48. To je pravi dizajn!
prestanite ju više reklamirati!!!!!!!!!!dotična nema veze s hrvatskom,osim hrvatskog podrijetla koje ona uporno negira.Njena hrana se reklamira kao talijanska,njena tjestenina je talijanska,njeni restorani su talijanski...sve odiše talijanskim u njenoj kuhinji pa ne znam čime je zaslužila toliki publicitet!!!!!!Nikada i nigdje nisam vidio da je promovirala nešto hrvatsko ili kao hrvatski proizvod!