Najveći balkanski travar: U prirodi imamo lijek i za najteže bolesti!

Radu Marušića, fitoterapeuta iz Mostara, ne treba posebno predstavljati. Jedan je od najpoznatijih travara i fitoterapeuta na području bivše Jugoslavije. Kroz njegovu ordinaciju prošli su deseci tisuća ljudi iz cijeloga svijeta, a rijetki su oni koji su se ponovno vraćali nezadovoljni djelotvornošću njegovih preparata i terapije. Cijeli život posvetio je biljkama i liječenju ljudi, a ovih dana očekuje se deseto izdanje njegove, sada već kultne knjige “Ljekovitim biljem do zdravlja”. S Radom smo porazgovarali u njegovu domu, u mostarskom naselju Bijeli brijeg.

Cijeli ste život posvetili biljkama i liječenju ljudi. U devetom ste desetljeću života i još ste vrlo aktivni, a vašu ordinaciju i danas posjećuju ljudi iz svih krajeva bivše države.

Točnije, dolaze sa svih krajeva svijeta. Iz Australije, Amerike, Kanade, naši ljudi koji su otišli van još dolaze k meni. Ja sam 1998. otišao u Britansku Kolumbiju u Kanadi kako bih smršavio. Imao sam 113 kilograma. U to vrijeme nisam imao trava, rat je bio tek završio, i rekao sam svome bratu da ću ostati tamo tri mjeseca. Jer tek devet godina nakon završetka rata ja sam uspio uspostaviti sve što je potrebno kako bih mogao nastaviti s travama. I jednoga dana, bili su svatovi, u kulturnom talijanskom domu u Vancouveru, sigurno je 50-60 osoba prišlo meni kako bi razgovarali, upitali za zdravlje i slično. Sve su to bili ljudi koji su dolazili k meni u Mostar i koje sam liječio travama. Bilo je i onih koji su dolazili prije 40 godina, još dok sam u radio s travama u svojoj garaži.

Izlazi već deseto izdanje vaše poznate knjige “Ljekovitim biljem do zdravlja”.

Da, to je s prošireno izdanje, s novim recepturama. U već postojeće recepture ubacio sam nove, usavršio, dakle pojačao ih. Neke stvari, za koje mislim da nema potrebe za njima, a koje su bile u prijašnjim izdanjima sam izbacio. Ukratko, recepture su proširene i modernizirane i dodane već postojećim.

Kad je počeo vaš interes za ljekovito bilje? I možete li nam otkriti recept za zdrav i dug života?

Sve je u kulturi življenja. I sve je u ljudskom mozgu. Mene je na ovaj put odvela moja majka. Ona se udala sa 17 godina, a i mom je ocu bilo 17 godina kad su se vjenčali. Bili su maloljetni, tada je bila Austro-Ugarska. Prvo joj se dijete rodilo i umrlo, drugo također, pala je na 38 kilograma i jedva ostala živa. Tada su otišli u Ljubuški k doktoru Sadiku Sadikoviću, koji joj je pomogao. U vreći od mijeha dao joj je trave nad kojima će se pariti, a u maloj papirnatoj vrećici dao joj je čajeve koje će piti i rekao da će za kratko vrijeme, čak za mjesec dana, biti potpuno u redu. Kako je on rekao, Bog rekao. Rodila nas je još sedmero, svi živi i zdravi, ona je doživjela 97 godina. I sad ja, slušajući nju, jer ona je bila gostioničarka, otac urar, stotine puta sam je čuo kako je rekla da joj je život spasio Sadik Sadiković, travar, narodni doktor. Ja sam bio mali i zavolio sam čak i u osnovnoj školi biologiju, a velik utjecaj na mene imao je profesor Zvonko Korena, koji mi je predavao biologiju i kemiju. Bio sam vrlo dobar đak, ponekad čak i odličan, sve dok se nisam “dočepao” ovog svog rada. Tada sam se opredijelio za bilje. Ali, osnovno je kultura življenja i prehrana. Ljudi griješe, treba znati kada treba prestati jesti. Ne valja jesti bilo kada. Za večeru nek se malo jede, za ručak najviše. Treba fizički raditi, treba se kretati. Protiv sam suhe hrane, kuhana hrana je zdrava. Osnovno je, ništa ne smije u organizam ući da je hladnije od 26 stupnjeva, ni ljeti ni zimi. Jer to je šok za organizam, za krvne žile, poglavito za limfu. Ne smije se hodati bos po betonu, po kupaonici. Na meni su uvijek čarape i evo me zdrav sam ko čelik.

Pronašli smo podatak da ste svoje prve korisnike počeli primati prije točno 50 godina.

To je točno, u garaži sam primao ljude. Najprije nisam smio raditi jer se ovo zvalo nadriliječništvom. Kad sam došao na službu u Sarajevo, Hamid Pašić, direktor, profesor matematike, kaže meni: “Druže Marušiću, ne smije se koristiti ljekovito bilje u liječenje, samo se može skupiti, osušiti i dati farmaceutskim industrijama.“ Ja mu kažem da upravo to i radim, to sam i učio. Ali, kaže on, ja sam čuo da ste nekim ljudima i pomogli, ali to se nije smjelo raditi. Nisam dugo razmišljao, nego mu odmah rekao: “Da, vaš kolega iz Crne Gore, direktor Hidrometeorološke službe Crne Gore Marko Milanić, zamolio me za pomoć i ja sam mu samo napisao koje ljekovite trave da uzme. On je to i učinio i sada je jako dobro.” On kaže, pa mogli su te zatvoriti, a ja kažem, pa ja sam čovjeku pomogao. Međutim, primijetim tada da i on želi da me pita za pomoć, nisam tada ni znao da i on ima problema s gastritisom i s čirom na dvanaestercu, pije kavu, puši.

Na početku je to bilo, kako sam rekao, u mojoj garaži, poslije je išlo lakše, upoznao me narod, počeo mi i silom dolaziti, za nevolju, iskren da budem, najviše borci iz rata, iznemogli, ja sam propisivao trave, način rada i kuhanja. Išli su ljudi na tržnicu gdje je bilo nekoliko ljudi koji su prodavali trave. Ali ja u Mostaru nisam imao dovoljno trava da bih mogao raditi pa sam angažirao Dalmacijabilje Dubrovnik koji su imali sve. I tako sam počeo. Ubrzo me pozvao direktor iz Sarajeva. Pita me što se to događa dolje. Ja mu kažem da narod navaljuje strašno, zna da mogu pomoći i moram pomoći. Evo Enver Ćemalović, general zrakoplovstva, dolazi k meni, dubrovački biskup dolazi k meni. Ne mogu ih u isto vrijeme primiti u onoj garaži. I tako je to bilo. E sad, ovi veliki, što su mogli, kažu stišajte to tamo. Čak su mi dali i odobrenje da mogu brati trave i sušiti, dobio sam ovlast i da vodim evidenciju u broju pacijenata. Bilo je vrlo nezgodno jer nisu htjeli razumjeti.

Koliko je sve to trajalo?

To je sve trajalo dok nisu prošli oni zli ljudi, meni se ni jedan liječnik nije suprotstavio. Odobrenje za rad dobio sam od Skupštine 1973. godine.

Vaše primarno zanimanje je meteorolog. Koliko, po vašem mišljenju, klima utječe na zdravlje ljudi?

To je sastavni dio života, ljudskog organizma. Ljudski se organizam prilagodi mjestu na kojem osoba živi, prema prirodi.

Kaže se da je i ljeti zdravo piti čaj. Zašto?

Zato jer limfne žlijezde rade, znoji se čovjek i gubi tekućinu. Organizam se čisti i čovjek mora uzimati vodu, vruće je. Dakle, ispire se organizam, filtrira se krv. Što se pije više vode, krv će biti čišća. Ali kakvu vodu? Ne mineralnu. Organizmu ne trebaju toliki minerali, treba piti prokuhanu vodu, ohlađenu, koja je oslobođena minerala kojekakvih, vodu koja je oslobođena kamenca i ostalog.

Iako ste fitoterapeut i morali ste izučavati i medicinu. Koliko se kose, odnosno podudaraju, vaša struka i medicina?

Mi smo potpuno ravnopravni. Ne kose se nikako. Ja nikad nisam imao problema s liječnicima, naprotiv. Čak sam u svome radu u kontaktu s liječnicima. Davao sam im savjete i primao njihove da bih shvatio bolje. Konkretno, za bubrežni kamenac, za koji sam dodao novu recepturu u svojoj knjizi, urolog i nefrolog trebaju reći svoje mišljenje. Ako je organizam sklon stvaranju kamenca da se ne smije piti sirova voda, mineralna voda, ne smije se uzimati mnogo slano, umjesto vode da uzima kompot od jabuke (samo tečnost). Jedino što bih volio je to da liječnici malo više govore u hrani. Dakle, fitoterapija i medicina se nikako ne kose, oni su u simbiozi.

Često spominjete Kinu, kažete da ste tamo mnogo naučili o ljekovitom bilju. Kakva je njihova kultura kad je riječ o odnosu prema bilju?

S obzirom na to da je to bilo davno, 1977. na 1978. godinu, Kina je bila zatvorena zemlja i u nju je bilo teško ući. Ali zahvaljujući akademiku Milanu Soldatoviću i drugima, uspjeli smo dobiti odobrenje da odemo u Kinu. Tamo sam naučio dvostruko, čak mogu kazati i više, o iskuhavanju ljekovitog bilja. O dužini kuhanja pojedinih biljnih preparata, zatim zabranama u prehrani, o kulturi življenja, sve se to može naučiti od njih. Oni su odmakli toliko da ih nikada nećemo stići. To se ne može stići. Sedmi dan boravka u Pekingu posjetili smo jedan manji institut koji ima šest sveučilišnih profesora. Jednom od njih postavili smo pitanje: odakle im ovoliki čajevi i ovoliko bilje? Znamo da je vaše, da je čisto i uredno. A profesor iz džepa izvadi škare i pokaza: “Slobodan sam u nedjelju i jedva čekam kad ću ići brati ljekovito bilje. Ja ću ga ubrati, osušiti i predati otkupnoj stanici.” Oni su se u to vrijeme borili, svaka komuna, tko će više prikupiti ljekovitog bilja. To je zaista predivna i čudna zemlja.

U kojoj je mjeri poželjno uzimati tablete, antibiotike, kada sve to možemo pronaći u prirodi?

U pravu ste, sve je u ljekovitom bilju, ali treba znati kako što koristiti. Treba uzeti i antibiotike, ali najbolje je kada je kombinirano s ljekovitim biljem. I naravno, zavisi o kojem problemu, to jest o kojoj bolesti je riječ. Službena je medicina toliko uznapredovala da odmah zna o čemu je točno riječ. Ako, primjerice, kad je posrijedi najteža bolest, postoje metastaze, nakon što se ukloni tumorsko tkivo, ja kao fitoterapeut propišem terapiju za regeneraciju, da se ne bi ponovile metastaze. U svakom slučaju, treba znati pravu mjeru.

Koliko je pacijenata prošlo kroz vašu ordinaciju?

To je, vjerujte mi, nemoguće kazati. To ne znam ni ja ni itko drugi. Poznato je da su mi dolazili ljudi iz cijeloga svijeta, a točan broj, ili bar približan, nemoguće je ustvrditi. Dnevno je prosječno dolazilo 100 do 150 ljudi tražeći pomoć. Radio sam od 4.30 ujutro do 21 sat uvečer. Dok sam radio u Meteorološkoj službi, gore 50 metara poviše moje kuće, gdje sada živim, imao sam garažu u kojoj sam primao neke od najutjecajnijih ljudi iz svijeta politike, znanosti, estrade, poput Envera Ćemalovića, Aleksandra Grličkova i mnogih drugih. Ima tu još mnogo poznatih ličnosti, ali ne bih njihova imena iznosio u javnost. Jednom me je prigodom zamolio Milenko Srdić, urednik Vikenda i Zdravlja, da pomognem Josipu Brozu Titu. Moj sin Mirko bio je na odsluženju vojnog roka u Šentilju i pošao sam ga obići jer je polagao zakletvu. Milenko Srdić me tada zamoli da navratim, da će on poslati na aerodrom vozača da dođe po mene. Bili smo dogovarali da ja održim predavanja u hotelu Intercontinental. Kazao je da predavanje neće biti tu, nego u Centru za informacije jer tamo može stati više ljudi. Dan nakon predavanja, kad smo krenuli dalje, kaže meni Milenko: “Rade, kako bi bilo, možda možeš pomoći Starom, u kritičnom je stanju.” Velim ja: “Pa ne može, moj Milenko, jučer je na TV-u rečeno da mu je odrezana noga. On je na kemoterapiji, tu trave ne mogu pomoći, ja sam tu nemoćan. Ja mogu pomoći dok rade centri u organizmu, sada ne mogu.” I ništa više nije bilo. Nakon toga, nakon sedam dana javljeno je da je Tito umro. I to je na tome završilo. Kad, poslije ovoga rata, negdje 1997. ili 1998. godine čitam, Rade Marušić odbio liječiti Tita. Nekako sam došao do broja telefona tog novinara koji je to pisao, zovem ga odmah i pitam ga zašto je to pisao, a on meni kaže da je to istina. Kažem mu da nisam odbio, nego da bi bila iluzija liječiti ga u onom stanju. Nikoga nisam odbio tko god mi je došao! Međutim, on je ostao pri svome, još mi je i rekao da ga tužim.

Jesu li vam dolazili ljudi zahvaljivati?

Kako ne. Tisuće i tisuće. Da si jedan dan bio ovdje, ne bi mogao vjerovati. Primjerice, dolazi čovjek i nosi recept koji sam mu izdao prije 40 godina, na papiru otrgnutom iz bilježnice, s rednim brojem i imenom, prezimenom i godinom rođenja. Dolazi i zahvaljuje, nema riječi.

Može li se u prirodi naći lijek i za najteže bolesti?

Da, može. Za svaku bolest trava raste. Naravno, za to trebaju godine učenja, rada i istraživanja, da bi se znalo za što je koja biljka ili kombinacija nekoliko njih najbolja.

Koliko suvremeni način života negativno utječe na zdravlje?

Jako negativno. Bojim se da će nas mobiteli, interneti i ova tehnologija dovesti do toga više ništa nećemo učiti i da ništa nećemo znati. Kako je krenulo, u dogledno vrijeme neće se znati ni pisati. O sjedilačkom načinu života da i ne govorim. Od sjedenja se čovjek deformira. Čovjek je živo biće, mora živjeti s prirodom i mora se redovito kretati. I dandanas, kad završim s poslom, upalim auto i odem na Gorance. Ostavim vozilo i šetam se dugo, razgledavam biljke, dišem punim plućima čist zrak.

Što biste nam preporučili da uvijek imamo pri ruci?

Pitomu i divlju mentu, majčinu dušicu, vranilovu travu (origano). Te četiri trave sasvim su dovoljne. Ima i antibiotik, i antiseptik, i sredstvo protiv gljivica. Može se ubaciti i list vrijeska. Ta kombinacija čaja neka se pije svakodnevno, neće ničemu smetati, a drži organizam zdravim.