U životu gradova kao i u životu pojedinca djetinjstvo je odlučujuće, pa potom stupnjevito odrastanje, sve do kraja koji, kao i nas, sve zajedno, neumitno očekuje. Ipak, kao potvrda ove teze, vjerojatno nema grada na Sredozemlju, pogotovo na samim njegovim obalama, pa tako i nekoliko naših, koji nisu ogledalo slojevitih epoha. Naravno, mnogi među njima bore se za primat, no dva se na Apeninskom poluotoku svakako izdvajaju. Venecija na vrhu Jadrana, majka suvremene istočnojadranske kuhinje, posebno one u krajevima koji su stoljećima bili pod njezinim utjecajem, a nadasve i iznad svih Napulj. Pravo ogledalo kultura, pa i gastronomskih, od grčko-rimskih vremena, normanskog srednjeg vijeka, aragonske i burbonske prevlasti pa sve do danas, kada je jedan od svjetionika apeninske kuhinje. I planetarno zastupljena pizza vuče izravno podrijetlo od grčkih kulinarskih pučkih pogača sa slanom ribom, spaghettima alla chitara, na gitaru, koji nisu poput onih tiještenih u stroju Salvatorea Cavalcantija koji je taj zanesenjak izumio tek sredinom 19. stoljeća, već naprotiv trake su im izrezane oštrim razapetim žicama, prepoznatljivo je podrijetlo od grčkih leganona, isječenih komada razvučenog tijesta, preteče suvremenih lasagnia, a riblji lonci začinjeni slatkastim vinom podsjećaju na one rimske, budući da su okolica Napulja i otoci u njegovu arhipelagu bili omiljeno ladanjsko odredište carskih obitelji i bogatih patricija.
Kasnije, budući da je Napulj bio glavni grad Napuljskog Kraljevstva, njegova je kuhinja osim povijesne raznolikosti, mnogo preuzela od kulinarske tradicije velike regije Kampanije te uspjela postižući ravnotežu između jela temeljenih na namirnicama iz unutrašnjosti i onih s mora. Aragonci su tu vrsnu kuhinju oplemenili povrćem iz obiju Amerika prije od mnogih u Europi, a Burboni svojim raguima, ali na napuljski način, poput tjestenine s napuljskim umakom od rajčice i teletine, ili onim pučkim kao pasta con fagioli, od koje je izravno potekao i naš paštafažol. Na veliku raznolikost napolitanske kulinarike utjecala je i lokalna aristokratska kuhinja, u kojoj se miješaju sjeverniji talijanski gastronomski sastojci i kulinarski favoriti s burbonskima i aragonskima, kao što su timballo i sartu di riso, zapečena riža obogaćena mesom, gljivama i šunkom, ili danas još omiljeniji sartu, svojevrsni kuglof od raznih vrsta mljevenog mesa, jetre, kuhane šunke, nezaobilazne šalše začinjene ljutim paverunima.
No riža se u ovaj grad tjestenine, povrća, ribe i mesa teško probila u kuhinje i na stolove budući da je u Napulju, za razliku od Mletaka, smatrana sirotinjskom hranom. No kad je na samom koncu 18. stoljeća napuljski burbonski kralj Ferdinand I., zaljubljenik u rižu, kušao oba jela, koja su njegovi kuhari pripremili na napolitanski način, oduševljeno je uzviknuo tres bon, a kasnije i sur tous, jako dobro i iznad svega. Napolitanci su ih tada nazvali timballo i sartu, i tako prihvatili jela kao svoj izvorni specijalitet. Pa ipak nisu nikada zaboravili tjesteninu, te je isti kralj njoj u čast uspostavio Cucagniu, napuljski festival dijeljenja hrane gradskoj sirotinji u kojima su prevladavali špageti u napuljskim umacima, ali i mesna jela poput skuplje peperonate, ali samo za one udvornije i sklonije njegovoj vlasti, a ne Garibaldiju i njegovim pristašama koji će uskoro ujediniti Italiju. Slojevita napuljska kuhinja i tog mirnog dana namijenjenog gradskoj sirotinji pokazala je koliko i oni mogu biti razjedinjeni, dijeleći se u grupice i manje klase premda su pripadali istoj. Posebno kad je pun trbuh i hrana u pitanju.
S njima svojstvenim prezirom, na sve ove razmirice i nedoumice gledali su samo ribari budući da su oduvijek znali da i najjeftinija ribica može biti podjednako primamljiva kao i skupocjeni napuljski riblji lonci, pa makar ih pripremali i najpoznatiji kuhari u gradu pod Vezuvom. Ipak, svi zajedno pjevušili su svuda poznatu pučku himnu svoga grada “Che bella, Napoli” (Lijep si, Napulje). Poredani uz bogataške i sirotinjske lonce u kojima su se prokuhala stoljeća koja mirišu i imaju okus slojevite napolitanske prošlosti i sadašnjosti.
Konzumiranje previše soli može oslabiti imunitet, tvrdi novo istraživanje: