“Ako nešto može poći krivo, poći će krivo.” Ta poslovica, poznata kao Murphyjev zakon, nastala je nakon što je u američkoj zračnoj bazi gdje je Murphy bio inženjer, na njegovoj opremi otkrivena velika pogreška. Koliko su god ljudi inteligentna bića, ponekad čine fatalne pogreške. U svakodnevnom životu, Murphyjev zakon nas može naoko pripremiti na loše ishode, no gledano sa strane psihološke dobrobiti, takva perspektiva sasvim sigurno nije adaptivna.
U psihologiji bismo Murphyjev zakon mogli zapravo povezati s jednim maladaptivnim načinom suočavanja sa stresom koji svi ponekad koristimo. Suočeni s osjećajem nedostatka kontrole, ponekad počnemo predviđati da je grozan ishod nezaobilazan. I još važnije, da će imati katastrofalne posljedice za naš život. Taj mehanizam slikovito se naziva “katastrofiranje”.
“Katastrofiranje” je u svojoj srži potpuno iracionalno jer nam svakodnevno iskustvo pa i zdrav razum govore da najgori ishod nije jedini moguć, a čak i ako se dogodi ne znači kraj našeg svijeta. Primjerice, neuspjeh na poslu ne znači da ćemo dobiti otkaz, da je naša karijera osuđena na propast i da nemamo pojma što radimo.
Osoba koja je sklona “katastrofiranju” vidi u takvim situacijama vlastitu propast i zbog toga je preplavljuje stanje očaja i panike. Dugoročno, “katastrofiranje” može dovesti do bespomoćnosti, pri čemu nam se čini da što god učinimo nemamo utjecaj nad onim što će nam se dogoditi. Takvo je stanje, s druge strane, povezano s nastankom depresije.
“Katastrofiranje” ima domino-efekt – jedna katastrofalna misao vezana uz neki ishod obično potakne novu katastrofalnu misao i tako u beskraj. Obično je pritom svaka sljedeća misao sve gora i povezana sa sve užasnijim posljedicama. Tako je konačno stanje u kojem se osoba nađe toliko daleko od realiteta da se nekome sa strane ono može činiti potpuno infantilnim pa čak i smiješnim.
No, osoba koja je preuzela put “katastrofiranja” nema taj uvid već samo osjećaj beskrajne preplavljenosti i tjeskobe. Svi smo bar jednom u životu imali iskustvo da u sitne noćne sate ne možemo zaspati jer u glavi vrtimo najgore moguće scenarije. Što se može učiniti jednom kad se nađemo na toj vožnji?
Kad proživljavamo tjeskobu zapravo smo odvojeni od sadašnjeg trenutka i mentalno se nalazimo u neizvjesnoj budućnosti pa je stoga najvažnije pokušati se vratiti u sadašnji trenutak. Osvijestiti da smo sada dobro, da je loš ishod moguć, ali ne i jedini i da ga nitko ne može predvidjeti, a opsesivno razmišljanje o njemu ne mijenja vjerojatnost njegova događanja.
No prije nego što uopće počnemo aktivno zauzimati tu zdravu perspektivu trebamo najprije biti svjesni da “katastrofiramo”. Mnogi ljudi toga uopće nisu svjesni i često im je potreban uvid izvana koji će im osvijetliti razmjere njihovih iracionalnih katastrofičnih misli.
“Katastrofiranje” nije ograničeno samo na situacije u kojima imamo određeni problem, u kojima smo napravili neku pogrešku ili je pak pred nama neizvjesno životno razdoblje. Katastrofične misli mogu se javiti i u trenucima koji su sasvim mirni, sretni i kojima bismo se trebali prepustiti i uživati. Neki ljudi se i u takvim situacijama počnu pitati što ako..., a radost zamjenjuje strah da će lijepi trenuci završiti jer će se dogoditi nešto strašno loše.
Kao i “katastrofiranje” u stresnoj situaciji, i ovo “katastrofiranje” je potpuno iracionalno. U lijepim situacijama, katastrofične misli treba zamijeniti zahvalnošću nad onim što imamo. Na kraju se svi opisani postupci kojima si možemo pomoći svode na prisutnost u trenutku, umijeće koje zvuči tako jednostavno, a uči se svake sekunde ljudskog iskustva.
>> Pogledajte i video: Kako ženu dovesti do ludila i do višestrukih orgazama?