Jedna od ostavština psihoanalize koja je zaživjela u svakodnevnom govoru i među psiholozima i nepsiholozima obrambeni su mehanizmi. Freud je prvi uveo ideju obrambenih mehanizama, a njegova kći Anne detaljno ih je razradila. Obrambeni mehanizmi spadaju među psihoanalitičke koncepte koje današnja znanost ne može tako lako odbaciti.
Svakodnevno iskustvo, ali i neke druge znanstvene spoznaje govore u prilog obrambenim mehanizmima. Freudov suvremenik Walter Cannon prvi je opisao tzv. “fight or flight”, reakciju koja se događa u stanju akutnog stresa koji može biti prouzročen realnom situacijom ili može biti rezultat psihološke prijetnje.
Tada se u tijelu otpušta niz hormona, aktivira se simpatički živčani sustav što rezultira promjenama kao što su porast pulsa, krvnog tlaka, ubrzano disanje. Ovakav fiziološki odgovor priprema organizam za dvije moguće solucije u suočavanju s prijetnjom – bijeg ili borbu.
S čisto evolucijskog stajališta, stresna je reakcija adaptivna jer tijelo postaje pripremno za optimalno suočavanje s prijetnjom. Naše tijelo proizvodi i niz drugih fizioloških mehanizama koji su zapravo adaptivni i služe preživljavanju i očuvanju tjelesnog integriteta. Opravdano je stoga pretpostaviti i postojanje zaštitnih mehanizama koji čuvaju naš psihički integritet.
Psihoanalitička teorija u obrambenim mehanizmima ne vidi ništa patološko, nego ih karakterizira kao sasvim normalne, adaptivne, psihičke procese. Srž obrambenih mehanizama nije ništa drugo nego redukcija anksioznosti do koje dolazi zbog nerazriješenih unutarnjih konflikata. Obrambenih je mehanizama mnogo, a među najpoznatijima spominju se negiranje, potiskivanje, regresija, projekcija, reaktivna formacija...
Ozbiljni nazivi za svakodnevne i svima poznate obrasce. Primjerice, potiskivanje je u podlozi mnogih zaboravljanja. Naime, nije slučajno zašto baš neke stvari zaboravimo, a neke ne. Neugodne situacije, zadaci, obveze koje nam stvaraju anksioznost u svijesti se do te mjere potiskuju dok se naposljetku ne “zaborave”. Nadalje, često čujemo rečenice poput “nemoj to projicirati na mene”.
Obrambeni mehanizam projekcije podrazumijeva da osoba vlastite osjećaje ili osobine koje bi bilo bolno ili neugodno priznati pripisuje drugoj osobi. Tako ovi neugodni osjećaji umjesto unutarnje prijetnje postaju prijetnja iz vanjskog svijeta. Reaktivna formacija složen je naziv za poznatu situaciju u kojoj se osoba jednostavno “uvjeri” u nešto što je vrijednosno sasvim suprotno od njezinih pravih osjećaja ili misli.
Najčešće su ti pravi osjećaji socijalno neprihvatljivi, iskaču iz socijalnih normi i pripisanih uloga pa je odlazak u suprotni ekstrem zaštita od srama i krivnje koju takvi osjećaji izazivaju. Često se, primjerice, može čuti mišljenje da su osobe koje se u najvećoj mjeri protive pravima homoseksualaca sami prikriveni homoseksualci. Ovakvo tumačenje počiva na premisi reaktivne formacije.
Obrambenih mehanizama ima mnogo, a pravo je pitanje postaju li oni u nekom trenutku razorni i opasni... Možemo razlikovati zrele i nezrele obrambene mehanizme, kao i one između ove dvije kategorije. Njihovo korištenje dugoročno predviđa različite zdravstvene ishode. Koji su to zdravi mehanizmi obrane, ili – kako je najbolje varati samoga sebe?
Među zrelim mehanizmima navode dva procesa koja do sada nismo naveli, iako nam je svima dobro poznato kako izgledaju na djelu. To su, sasvim jednostavno i možda pomalo neočekivano – humor i altruizam. Stoga, ako se želite zaštititi od anksioznosti, frustracije i gubitka samopoštovanja, savjet bi mogao glasiti: pomažite drugima i uvijek tražite razlog za smijeh u situacijama koje su sve samo ne komične.
>> Pogledajte i video koja su to 4 mjesta na njezinom tijelu koja ne smijete dodirivati tijekom seksa