Varoš. Težački, radnički, šibenski kvart. Više–manje se zna kako su odavde izašli mnogi poznati glasovi. Gurajući se u uskim ulicama između ovaca, koza i prasaca, odrastali su genijalci, šibenski frontmeni. Ima ih mnogo, a najzvučniji su Mišo, Arsen, Vice... Šećem sa Žikom ulicom Nikole Tesle, zastajemo kraj Arsenove kuće, sjedamo na stepenice.
Ivan Živković (33), priču ima u malom prstu. Priču koja je nepoznata... A to svi više vole. Nepoznato o poznatom.
– Mate Mišo Kovač želio je biti golman Hajduka. Baletan iz Sinja Vladimir Beara bio mu je uzor u to doba. I Mišo ti je, eto, branio, a u momčadi su mu, kao klinci, igrali legendarni dinamovac Krasnodar Rora te Petar Nadoveza, poslije znan kao splitski Pelé.
Gdje su igrali, gdje je igralište?, pitam.
– Igralište? Nema ga. Igralo se tu, na ulici, gdje smo prošli – kaže Žika.
Nekad klinci koji napucavaju loptu uzbrdo u šibenskoj Teslinoj, poslije će odgajati generacije koje su odrastale uz njihove singlice i milijune ploča.
Varoški Amarcord
Sad nema nikog. Nas dvojica. Vrućina, sparina, nešto dalje prolaze dvojica radnika dijeleći grozd. Bit će, dečki preuređuju neki stan u šibenskoj Varoši u apartman pa odlaze na pauzu.
– I Mišo je u to doba zanat izučavao kod tapetara u radnji Jose Baranovića. A kolega mu je bio Pićo, lokalni štemer neugodnog aperkata...
Žika zna sve te detalje, kako i ne bi, priprema dokumentarni film, upravo ga snima – “Varoški Amarcord”, trebao bi izaći krajem godine.
– U prijevodu, to bi ti bilo Gorko sjećanje, a to najbolje opisuje kako je ovaj dio Šibenika živio. Tamo negdje 30–ih tu je bilo možda 200 kuća, živjeli su težaci, a u gradu gospoda. I, pazi, u takvoj sredini, većinom nepismenih ljudi, rode se genijalci koji su stoljeću popularne kulture dale estetiku – priča on.
Zanesen, vraća se u to doba.
– Mišo, naravno, nije bio u Arsenovu miljeu. Iako, bili u iz iste ulice. Arsen je bio četiri godine stariji, najbolji u školi, imao je samo jednu četvorku, sve ostalo petice!
A flauta?, prekidam.
– Naučio je svirati od jednog njemačkog vojnika, koji se tu oženio i ostao. I džeparac je, Arsen, zarađivao svirajući flautu na sprovodima – priča on.
Živković, nekadašnji novinar gradske rubrike Večernjeg lista, toliko se zanio, da sam ga u jednom trenutku prekinuo.
– Pa nemoj sad sve detalje ispucati, što će ostati za dokumentarac? – kažem mu. Odmahuje rukom, pa nastavlja:
– Vice Vukov bio je najbolji prijatelj s Arsenovim bratom, Milutinom Dedićem. I prvi radioaparat, marke Kosmaj, nabavio je Dedić preko ujaka Jose iz Beograda. Bio je to prvi radio u Varošu (u Šibeniku je Varoš u muškom rodu, nap.a.). Vice bi tih dana kod svog prijatelja Milutina dolazio slušati radio te se na krčećim talijanskim frekvencijama zakačio za talijanski belkanto stil pjevanja. Uhvatio je taj način koji će ga proslaviti baš u ovoj kući...
Vice je skoro zapalio kuću
A Arsen, on bi slušao sa strane?
– Da. A ova dvojica, Vice i Milutin Dedić, namjerili su se kako će proizvesti zlato. Imali su možda deset-dvanaest godina. I nešto su mućkali u kućnom laboratoriju, pa su skoro i zapalili kuću...
Dižemo se, šećemo dalje. Pokazuje lokacije na kojima snima.
– Dijete sam Baldekina. Ali, zakačio sam se na ovu ulicu kao fan Arsena Dedića. Uspoređujem tu ovisnost, kao ovisnost o juhi. Prije studija u Zagrebu, nisam mogao smisliti ni jedno ni drugo. A otad, ni dan ne prođe bez pijata juhe i Arsenova pjevanja.
Dakle, sami genijalci u dokumentarcu?
– Imam genijalce, ali moram prikazati i drugu stranu, redikule. U filmu želim pridružiti te suprotnosti. Znaš, još i danas ovdje postoje težaci, ljudi koji teško rade, ali ostali su posljednji Mohikanci u kvartu. Promijenilo se, nema više djece na ulicama, ali isto je i na Trešnjevci i u Gružu. Turistički egzistencijalizam penetrira i u Varoš...
A lova za film?, interesira me.
– Sakupljam. Odbili su me i HRT i HAVC. Na nagovor prijatelja Olega Maštruka, krenuo sam u ‘crowdfunding’ kampanju, u to moderno žicanje para preko interneta. Sve kako bih završio film. Zasad sam sakupio par stotina dolara... Vidi, svi mi Šibenčani živimo s ovim kvartom, prođemo svaki dan. Snaći ću se, ne radim film zbog novca već zbog – Varoša... Rastajemo se, a on ispali još jednu anegdotu.
– Obitelj Dedića bila je povezana sa susjedima Sekulićima, limarima, s čak – osam kumstava! I došao jedan dan kum Sekulić u posjet, i pita ga: “Arsene, kako si?”. Ovaj bio nervozan, pa mu odgovorio: “Što me nikad nisi pitao koliko sam ploča napravio?” A kaže njemu kum: “A čuj, nisi ni ti mene nikad pitao koliko sam pašamana (rukohvata) i gurli (oluka) napravio...”
I? Što je bilo dalje?
– Kraj rasprave. 1:0 za kuma Sekulića.