Kralj Vira ima 91 godinu. Pije čaj.
– Čaj?! Sinko moj, vino je to. Bijelo, domaće. Kakav čaj... – ispravlja me Joso Gržeta (91) žmirkajući plavim okom. Sjedimo u njegovoj konobi Viranka, jednoj od najboljih na otoku. Da budem iskren, satima sam se vrtio oko restorana tražeći ga. Pokušavao, kružio, ispitivao, ali njemu nikako ući u trag.
– Pričekaj – rekla mi je nešto iza podneva plavokosa konobarica. Otišla provjeriti, i vratila se, odmahnula glavom.
– Spava. Dođi malo kasnije – rekla je. Kasnije, oko 14 sati, crnokosa konobarica kaže:
– Nema ga. Nekamo je otišao.
Pa sat vremena kasnije, konobar mi mahne sa šanka:
– Na sastanku je, otišao opet.
U 16.00, zvoni mi mobitel.
– Tu je! Stigao je... – javlja mi društvo iz konobe koju danas vodi njegov sin. I evo ti ga nas dvojice za stolom.
Nadimak zna cijeli otok
– Čekao sam te do podneva pa otišao malo leći. A onda, čuj, išao sam dalje poslom... Nikad nisam vozio automobil. Imao sam novca, ali nisam htio. Sve na biciklu. U životu sam promijenio ravno 27 bicikla – kaže Joso i lupne štapom po podu. Da potvrdi brojku. Bicikl, više, ne vozi.
– Hodam. Čuj, ako jednom stanem, gotov sam! – poentira Kralj Vira.
Simpatičan, u bijeloj košulji i plavim hlačama, sjajno se drži. Naočale ne nosi. Pričamo o djevojkama, on je započeo temu.
– Volio sam cure...
No, nisam kod njega zbog cura. Ni bicikala. Već zbog titule. Nadimak mu zna cijeli otok. Zašto Kralj Vira? Kad su željeli u Jugoslaviji graditi nuklearnu elektranu na otoku, on se prvi digao! Kad je trebalo graditi most, išao je virsku stvar izboriti u Zagreb. Danas, nema nuklearke, ima mosta. Sve je uspio...
– Bili smo na savjetovanju na Hvaru, o nuklearki. 1978. godine, i to tri dana. Oni pričali zašto je to dobro za zemlju, analize, planovi, sve... I svi za, a ja se digao i rekao: “Ne! Ja sam protiv!” Da je ovdje nuklearka, nitko ne bi došao! A njima je bila privlačna lokacija, najbolji teren, kamen, čisto more... A most sam tražio, i dobio ga! – veli pa lupne štapom o pod. Opet. Ponosno.
– Je l’ znaš ti koliko ima vikendica danas na otoku? – pita me.
– Deset tisuća – ispalim jer čuo sam maloprije taj podatak od domaćih. Možda pred pola sata.
– Ne! Krivo! Jedanaest tisuća! Prodavali smo zemlju, teren je ovdje bio badava. Po 10–15 DEM kvadratni metar. Da, još su tada bile marke. I počelo se graditi. Danas je Vir otok za gospodu, a prije nego što je došao most, ovdje su živjeli sami mornari. Svaka kuća imala je svinje, tako se živjelo. A danas, sve je bolje, ali...
Što ‘ali...’, interesiram se.
– Mladići, evo tvojih godina, neće se ženiti! Neće! Ima ih bar dvadesetak. Ma neće ni čuti za svadbu. A što će, djevojke se onda udaju za druge, odu u Zadar, Zagreb. Udaju se za ljude koji dođu ovdje raditi sezonu. Nije mi to jasno. Pazi, a ja sam bio kum na 105 vjenčanja te još 65 puta na krštenjima. I sad, ovi mladi momci, oni neće u brak!
Vraća se u mladost.
Sir je bio bolji od paškog
– Cijeli sam život, svih 90 godina, proveo na Viru. Kao klinac nisam bio gladan, imali smo ovce, bilo nas je osmero sestara i braće. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio sam u Njemačkoj u logoru. I to do kraja rata, a onda se vratio na moj otok. Bio sam tajnik mjesnog odbora, direktor zadruge Iskra Vir. U penziju sam otišao 1992. godine. A bila je to zadruga čudo, imali smo siranu, sedam tisuća ovaca, tristo volova, četiristo magaraca. Mi smo, 1972. godine, prodali cijeli vagon sira u Kanadu. I to su bili kolutovi od tri kilogrami, a sir nam je bio bolji i od paškog. Dobro smo tada, kao zadruga, zaradili. Pa smo zadarsku Marasku opskrbljivali grožđem, barem 30 vagona godišnje. Imali smo i drveni brod od 30 tona, svaki je dan išao Vir – Zadar – Vir.
Pitam kako danas živi.
– Imam sedmero unuka i praunuka. Dignem se u sedam, a na počinak sat prije ponoći. Pogledam ‘Otvoreno’, to volim. Gledam televiziju od 20 sati do skoro ponoći.
Jeste li najstariji na otoku?, pitam.
– Eto, jedini sam još među živima na otoku od onih koji su rođeni 1926. godine. No, brat Šime je još stariji, dvije godine. Držimo se. A ja, iako sam već star, pamtim svaki datum! Nevjerojatno. Sve znam!
Kako podnosite ove velike vrućine?
– A dobro...
Pozdravljamo se, a on kaže.
– Javi se kad si u blizini pa ćemo napraviti roštilj. Peći ćemo ribe!
Kimnem glavom, a on opet lupne štapom.
– Javi se, nemoj zaboraviti. Povedi i prijatelje...
Na Vir treba baciti atomsku bombu, a ne centralu. Nema tih zakona i pravila koja mogu spasiti taj otok. Jedino srušiti sve do temelja i krenuti ispočetka... Mada, uz takav urbanistički plan nuklearna centrala bi bila taman. Em bi riješila problem opskrbe el. energijom cijele Hrvatske, em bi riješila vikendice...