Umjesto da s diplomom iz turističkog menadžmenta karijeru gradi u Budimpešti gdje se i školovala, Kristina Pinkert šokirala je svoje roditelje kada se odlučila vratiti u baranjsko selo i proizvoditi vino. O vinarstvu nije znala gotovo ništa, a slabo je razumjela i hrvatski jezik jer je uglavnom sjedila u mađarskim školama. Samo tri godine kasnije, bila je neizostavna karika u očevoj vinariji, a danas je potpuno samostalno vodi.
U očima mnogih vinarstvo je još uvijek muški posao, ali očito ne i u Baranji, gdje vinarije od svojih očeva sve češće preuzimaju kćeri, a žena je i glavni enolog tvrtke Belje.
– To je zato što baranjski vinari znaju praviti samo žensku djecu – kaže smijući se 33-godišnja Kristina Pinkert koja ima još dvije mlađe sestre. No, samo je ona krenula očevim stopama.
– Ja sam, kao najstarija, možda i njegov sin, tako me znao i zvati. Jedna je sestra odgojiteljica u Zagrebu, druga studira na glazbenoj akademiji u Budimpešti – nadovezuje se.
Školovanje u Budimpešti
Dok suvereno korača vinogradom na brdu u baranjskoj Suzi, pogled joj se proteže na 15 hektara obiteljskih vinograda, od čega je 12 hektara u komadu, što je rijetkost u tom kraju. Berba još nije okončana, a za Kristinu je bila posebna jer joj je prva samostalna – sve je sama organizirala, i u vinogradu i u podrumu, određivala kad se i što bere, pronalazila je i razvozila radnike, kojih je, inače, prava nestašica u Baranji, pa i to zadaje muke vinogradarima.
– Urod grožđa bit će 10 do 15 posto veći, a i izvrstan je omjer kiselosti i šećera. Mogla bi ovo biti idealna godina – prognozira ona. Koliko je zadovoljna svjedoči i to da je dio graševine ostavila u vinogradu za kasnu, izbornu ili ledenu berbu, za što vinarima treba i znanja i hrabrosti.
– Vina oduvijek ima u našoj kući, četvrta sam generacija vinogradara u obitelji. Mali su se proizvođači vina tek prije 20 godina počeli izdizati, dotad su po cijeloj Hrvatskoj dominirali veliki kombinati kao što su Belje ili Kutjevo, a mi smo im prodavali grožđe. Prije rata, u socijalizmu, nije ni bila važna kvaliteta, već količina. Kada su u ono doba pitali kakva je bila berba, zanimalo ih je zapravo koliko je bilo grožđa. Danas se i velike vinarije sve više posvećuju kvaliteti, a mali vinari sto posto, jer jedino tako mogu pronaći svoje mjesto pod suncem.
Slobodne ruke ima gotovo od početka, otac joj je Vinariju Pinkert prepustio s punim povjerenjem.
– Nije imao ni previše izbora jer kada nešto radim, onda se tome potpuno posvetim. Nije to samo vinarstvo, tu je i prodaja, marketing, nabava. Mi vinari puno više govorimo o bajkovitoj strani vinarstva i svi misle da samo vrtimo čaše, kušamo vina od jutra do mraka i razgovaramo o vinima. Bila bih presretna kada bi to samo tako funkcioniralo. Vinarstvo je danas biznis, menadžment, jer je to ogroman posao, a konkurencija je sve veća. Jedino što me drži jest to da nije riječ o “suhoj” trgovini, već moramo dati svoju dušu da bismo bili drukčiji. Ne kaže se bez razloga da se vinarija gradi generacijama, jer velika su to ulaganja i izuzetno skup posao. Nemam radno vrijeme jer turistima ne možemo zatvoriti vrata – kaže naša sugovornica.
Kreira ona i recepturu vina, timski je to rad, kaže. Zatreba li, bez imalo bi oklijevanja ona i kopala vinograde, primila se škara i rezala grozdove, no kako posao raste, više vremena provodi u uredu nego u vinogradu ili podrumu.
– Žao mi je zbog toga jer nostalgično mislim na početne godine kad sam doslovno visjela iz tanka i fizički sudjelovala u preradi – prisjeća se. Uključena je, naravno, i dalje u sve faze proizvodnje – od organiziranja berbe do analize grožđa.
Kristina je rođena u Osijeku, a kad ju je zatekao rat bilo joj je šest godina. Prognana iz okupirane Baranje, njezina se obitelj, inače mađarskoga porijekla, sklonila u Mađarsku. Vratili su se odmah nakon mirne reintegracije pa je Kristina osmi razred osnovne škole pohađala u Zmajevcu. Kako je gotovo cijelo osnovnoškolsko doba provela u susjednoj zemlji, kao logičan slijed nametnula se i odluka da upiše gimnaziju u Budimpešti, a potom i studij turističkog menadžmenta.
– Srce me vuklo u Baranju, oduvijek! To mi je dom – iskreno će ona.
Na pitanje misli li da bi je u Budimpešti čekala bolja budućnost, odgovara:
– Što je bolja budućnost? Roditelji su mi, istina, poludjeli kad sam se vratila. No, tamo sam bila jedna od dva milijuna ljudi, nisam poznavala susjede. Obožavam što poznajem gotovo svakoga u Baranji, pa i u Osijeku, sretnem poznata lica bez obzira na to idem li po kruh ili u Poreznu upravu. Ta toplina doma mi je nezamjenjiva! Nekome to, možda, ne bi odgovaralo, ali ja jednostavno imam osjećaj da pripadam ovdje. Jako sam tužna što mladi odlaze iz Hrvatske, ali ne mogu reći da ih ne razumijem. Iskreno se nadam da će se situacija promijeniti, u tome država itekako ima svoju ulogu, ali i mi moramo dati sve od sebe. Izuzetno je važno da se podrži poduzetništvo jer mi smo oni koji ljudima dajemo posao i bili bismo najsretniji da im možemo dati puno veće plaće. Zadovoljan djelatnik zlata vrijedi, a onaj koji nije može biti vrlo destruktivan za cijeli kolektiv a time i tvrtku. Ljudski je faktor jako važan. Istodobno, jako je važno doživotno učenje, osobni i mentalni razvoj, mlade ljude treba pripremiti na pravi život, da imaju hrabrosti sanjati, da imaju viziju i vjeruju u sebe. Ženama bi trebala puno veća podrška što se tiče balansiranja između posla i obitelji jer ipak smo mi oni koje kod kuće “držimo ćoške”, a nitko nas ne pita kako. Duboka je to tema i mogli bismo o tome pričati danima, a ja doista vjerujem da ćemo uspjeti. Bez vjere nema smisla – ističe mlada vinarka.
Generacijske razlike
Kristina za sebe kaže da je poduzetni tip, nije joj teško probijati se u muškom poslu, iako je svjesna da su joj se u početku, vjerojatno, stariji vinari smijali.
– Imala sam 22 godine, ništa nisam znala, nekima je to možda zaista izgledalo smiješno – dodaje.
Iako je prije sedam-osam godina imala manje iskustva, početničke godine ipak gleda kao na najljepše.
– Najveći mi je problem tada bio hoće li vino ispasti dobro, nisam se morala mučiti s brojkama, marketingom... Sve mi je bilo novo i bilo je bezbrižno. Kako imamo više posla i rastemo, i problema je više – kaže.
Otac joj je, ponavlja, dao potpuno slobodne ruke, ali uvjerena je da nije u svakoj obitelji taj generacijski prijelaz bio bezbolan jer se miješaju obitelj, posao, financije.
– Najveći je to izazov naše generacije. Poslije reintegracije, 1997. i 1998., generacija moga oca otvarala je tvrtke kada se probudilo poduzetništvo. Za pet godina oni će otići u mirovinu, a nitko ne priča o tome kako pripremiti drugu generaciju za preuzimanje tvrtke. U Mađarskoj je to godinama već glavna tema u poduzetništvu i psiholozi, tzv. coachevi, poduzetnici koji su prešli tu fazu debelo rade na tome. Jer, statistike pokazuju da dvije trećine obiteljskih tvrtki u Mađarskoj nakon prve generacije propada, a u toj je zemlji 70.000 malih i srednjih tvrtki pa su prepoznali važnost problema i godinama traže rješenje. Milijun je slabih točaka: kako prepustiti tvrtku, a ne kritizirati, što ako je djeca ne žele preuzeti... Kod nas se o tome još ne govori jer su se, zbog rata, tvrtke otvarale šest godina kasnije, i to je ta razlika. Za šest godina imat ćemo ozbiljan problem jer nema stručnog kadra koji bi se njime pozabavio. Tko se ne prilagodi, propada – ističe.
A međugeneracijske su razlike, nastavlja, ogromne – zbog računala, marketinga, globalizacije, veće konkurencije... Veliki su raskoraci i u samoj proizvodnji vina zbog munjevitog razvoja tehnologije.
– Ako bih danas ponudila vino što se pravilo starinski, tradicionalno, nitko ga ne bi popio, zato što se i tržište mijenja, i okusi, i kupci su puno zahtjevniji nego prije – navodi.
Vino za Europu
U Vinariji Pinkert poteče oko 50.000 litara vina godišnje – graševine, sauvignona, muškata žutog, frankovke, merlota... Izvoze ga u manjim količinama i u Mađarsku.
Vino izvoze, a uvozili bi, primjerice, radnike iz Bezdana, kada bi država to dopustila, jer u Baranji ih kronično nedostaje. Jedan radnik, inače, ubere 500 kilograma grožđa na dan, pa ih u jednoj dnevnici treba od 10 do 20. Posla je ove jeseni bilo više jer je grožđe, na sreću vinara, odlično rodilo.
Pogledajte video o misterioznim ljudima - tko su zelena djeca, svjedokinja Kennedyjeva ubojstva...
kako je ovo lijepo čuti,super KRISTINA pokaži mladosti da treba imati hrabrosti a ne odmah spakirati kofere!!!!